Piše: Borivoje Ćetković
Ciljevi: otimanje venecuelanske nafte, njenih prirodnih resursa i zatiranje socijalizma
Frapantna, otvorena vojna agresija na jednu suverenu, nezavisnu zemlju i kidnapovanje njenog legalno i legitimno izabranog predsjednika da bi mu sudili u SAD predstavlja brutalni čin američkog "mirotvorca" – nezapamćen u novijoj istoriji.
Predsjednik Donald Tramp je ne pitajući Kongres i Senat, na šta je bio obavezan po Ustavu SAD, i gazeći tradicije i vrijednosti istinske američke demokratije, brutalnšću prevazišao i inicijatora Drugog svjetskog rata koji je kada je 1. septembra 1939. objavio rat Poljskoj – žrtvovao svojih 100 vojnika obučenih u uniforme poljske vojske. Još u svom prvom mandatu Tramp je planirao da eliminiše Madura kao nepodobnog fanatičnog sljedbenika Uga Čavesa, koji je nacionalizovao američke naftne kompanije.
Zapadni imperijalisti i njihovi kapitalistički sateliti sve što čine, čine planski, etapno – prvo osvajaju atiimperijalističke zemlje koje pokoravaju bez učešća kopnenih trupa – izvukli su pouke iz Vijetnama i Avganistana. Na redu su Kolumbija, Kuba, odnosno sve zemlje Latinske Amerike koje neće "da idu njihovim putem" (Oživljavanje Monroove doktrine). Tu su, naravno, i Iran i mnoga ratna žarišta koja potpiruje zapadni imperijalizam, uključujući i Srbiju, zbog legalizacije otetog Kosmeta. UN, valjda je svima jasno, postoje samo kao apstrakcija i sve više liče na predratnu Ligu naroda.
Potpuno je razumljivo da bi svaki predsjednik države bio spreman na ustupke kako bi izbjegao ratne sukobe, ali ta popustljivost može da mu se osveti i skupo košta njegovu zemlju – gubitkom slobode Maduro je bio spreman da se dogovori s Trampom o učešću američkih kompanija u eksploataciji venecuelanske nafte. Čak je išao dotle da je obustavio snabdijevanje Kube njihovom naftom da bi udovoljio Trampovom zahtjevu. Možemo da zamislimo kako su ove mjere pogodile siromašnu Kubu. Što je Maduro bio popustljiviji to je Tramp, iza kojeg stoji vojno-industrijski kompleks, spregnut s finansijskim kapitalom, čiji su vlasnici uglavnom politički moćni jevrejski lobisti, bio zahtjevniji.
Maduro nije izvukao nikakve pouke iz ratne agresije na SR Jugoslaviju, marta 1999. godine – uzalud je Slobodan Milošević nudio ustupke NATO-u 78 dana i noći SRJ, odnosno, Srbije (jer je Đukanović otvoreno stao uz Alijansu), bombardovanu tomahavcima lansiranim iz Sredezmnog mora i italijanske baze u Avinjanu. Bombardovani su ne samo vojni objekti, već su uništeni čitavi gradovi, rušeni mostovi, bolnice... Korišćen je i obogaćeni uranijum, bez obzira što je njegova upotreba zabranjena u ratnim sukobima. Samo herojska odbrana Vojske SR Jugoslavije odvratila je NATO da zemlju nje napadnu kopnenim trupama. Ono što je imao Milošević, Maduro nije imao – duže vremena, njegovo najbliže okruženje su "obrađivali" CIA i druge obavještajne službe, peta kolona je nesmetano obavljala data "uputstva"– uhvaćen je i odveden sa suprugom (koja nema nikakve krivice) da im sude američki sudovi.Težak udarac, a i sramota za herojski, ponositi narod Venecuele.
Ostaje da vidimo hoće li Tramp uspjeti da ustupcima građanima Vencuele poboljša njihovo teško materijalno stanja (godinama su izloženi sankcijama i blokadi), mirno gledajući kako u džunglama i močvarama ogromne Venecuele američke i druge multinacionalne kompanije eksploatišu njihovu naftu. Služeći se političkim lukavstvom Tramp je pristao da privremena predsjednica Venecuele Delsi Rodriges bude ličnost sa kojom će sarađivati, a ne Maćado, dobitnica Nobelove nagrade koja ne uživa popularnost među građanima Venecule. Vrijeme će ubrzo pokazati da li je Trampov hegemonizam izvojevao veliku pobjedu, ili će se tek suočiti sa teškim, nerešivim problemima – masovnim otporom fanatičnih sljedbenika Uga Čavesa.
