Piše: Vladimir Vuletić
To je vrijeme kada pitamo se šta je ostalo od lanjskih obećanja datih sebi – ako ih se uopšte sjetimo. Koliko smo smršali, da li smo ostavili pušenje, koje smo prilike propustili, a koje su nam se lijepe stvari desile mada im se nismo ni nadali. Šta je krenulo naopako, a šta je prošlo i bolje nego što smo planirali. Koji su nas prijatelji zaboravili, a koje smo i zbog čega mi napustili i kakvi su divni novi ljudi koje smo upoznali. U svakom slučaju, kraj godine je zgodno vrijeme da se zamislimo nad stvarima koje nam se čine normalne ili kao dio nekog prirodnog toka.
Jedna od takvih stvari o kojima rijetko razmišljamo jeste kakav smo mi to narod, kako nas drugi vide, kako sebe vidimo i koliko se lično doživljavamo kao dio tog naroda. A prvi znak da mu pripadamo jeste taj što se time ponosimo (ili pak toga stidimo), makar ta osjećanja bila vezana i samo za banalne situacije kao što su sportski (ne)uspjesi. U godini koju su obilježile podjele toliko besmislene da im je teško dati čak i razumno ime, pa na silu one "druge" označavamo kao ćacije ili blokadere, zaboravili smo da svi pripadamo jednom narodu i da živimo u jednoj državi. Pa i više od toga, zaboravili smo da uz sve političke razlike dijelimo zajedničku kulturu i sličan mentalitet, koji se nije mnogo promijenio od vremena kad su o njemu, svako na svoj način, pisali Vuk Karadžić, Jovan Cvijić i Vladimir Dvorniković.
Još snažniji uticaj na samopoimanje naše kulture imali su pisci poput Andrića, Crnjanskog i Selimovića i sigurno je da su ovi pronicljivi znalci individualne i kolektivne psihologije ne samo prepoznali ključne odlike našeg mentaliteta, nego su i uticali da one ojačaju i da se kristališu u našoj kolektivnoj svijesti. Kad je o književnicima riječ, svakako treba pomenuti i Moma Kapora i Duška Radovića, koji su na popularniji, ali nikada prizeman način, ponekad cinično, ali nikada maliciozno, ponekad nostalgično, ali nikad patetično i uvijek duhovito opisali dobre i loše strane našeg mentaliteta.
Nažalost, već odavno nema ovakvih velikana da nas podsjete gdje griješimo i na šta treba da budemo ponosni. Ipak, uprkos tome, ili baš zbog toga, ljudi osjećaju potrebu da o tim stvarima razmišljaju i iznesu svoje mišljenje.
Možda bi u ove praznične dane, umjesto da čitaju i slušaju šta drugi o tome imaju da kažu, čitaocima "Politike" bilo zanimljivije da se zabave postavljajući sebi pitanja na koja nema tačnih i netačnih, već samo iskrenih i neiskrenih odgovora. Na primjer, šta je prva asocijacija na riječ Srbija? Kako bi se strancima koji nikad nisu bili u Srbiji mogli opisati Srbi kao narod? Koliko nam je uopšte važno što smo Srbi (ili pripadnici nekog drugog naroda koji živi u Srbiji) i da li smo ikada osjetili ponos ili stid što pripadamo svom narodu? Koji su nam istorijski događaji, ličnosti ili aspekti kulture posebno značajni? Kako nas drugi narodi vide? Šta bismo promijenili u našem mentalitetu, a šta ni po koju cijenu ne bismo smjeli da promijenimo ili izgubimo?
Nekako sam uvjeren da bismo analizom ovih odgovora svi zajedno shvatili koliko smo međusobno jedini drugima bliži nego što se to na prvi pogled čini ili što se pokušava prikazati u medijski zagađenom prostoru. Pokazalo bi se da ekstremni pogledi na ova pitanja uopšte nemaju onu popularnost koju im daju mediji samo iz razloga što su medijski interesantni.
Pokazalo bi se da, što bi rekao Momo Kapor, jedino mi međusobno možemo da razumijemo kada neko na pitanje kako si odgovori sa "evo", a na pitanje šta radiš – "ma"...
Pokazalo bi se da, uprkos svemu, još postoji snažan kolektivni duh i duboko ukorijenjen nacionalni ponos. Pokazalo bi se da i danas postoji ona sklonost ekstremnim raspoloženjima koja su opisali raniji karakterolozi, u kojima se smjenjuju euforija i očaj. Pokazalo bi se da su, uprkos svojoj iracionalnosti, inat, improvizacija i snalažljivost i dalje visoko kotirane vrijednosti. Pokazalo bi se da smo ponosni na ljepote svoje zemlje, na svoje sportiste, na gastronomiju i gostoprimstvo koje uz nju ide. Pokazalo bi se da, uprkos tome što nas optužuju za autoritarnost, upravo suprotno – imamo usađen osjećaj za individualnu slobodu i kršenje nametnutih pravila, makar nam to ne išlo na korist. I ono što je možda najvažnije, pokazalo bi se da, kao nigdje, gajimo specifičan osećaj za humor, koji dolazi do izražaja posebno u kriznim vremenima. Sjetimo se samo kako je "Tviter" bio preplavljen i nije mogao da primi onu bujicu doskočica i šala kad nas je spopala korona.
U vrijeme velikih svjetskih turbulencija, u kojima se dešava da države, pa čak i čitavi narodi nestanu, možda i nije najvažnije da sumiramo i analiziramo odgovore na sva ona pitanja, već da prije svega sebe zapitamo ko smo i šta smo spremni da učinimo da ostanemo to što jesmo. Ako ni iz kog drugog razloga, onda bar zato da, šta god da se dogodi sjutra, budemo svjesni na koji način i koliko smo pojedinačno sami tome doprinijeli.
politika rs.
(Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu)
