Piše: Dragan Markovina
Ponajprije urbanoj zagrebačkoj populaciji koja je, ušuškana unutar vlastitog svijeta i mejnstrim medija, pa i unutar vlastitog većinskog zeleno-lijevog političkog izbora, živjela u uvjerenju kako situacija nije baš takva.
Međutim, ispalo je da je čak i gora nego što se i meni činilo, ponajprije iz razloga što se pokazalo da ne postoji bolje objašnjenje aktuelnog društveno-političkog momenta od naslova kultne knjige eseja Mirka Kovača, "Elita gora od rulje".
Jer, istina je kako je posljednjih nekoliko godina Tompson prestao biti problematičan mejnstrimu i vladajućoj politici, što barem deklarativno nije bio slučaj do tada. To se desilo iz razloga što su tih posljednjih godina i Franjo Tuđman s njegovim nasljeđem i kompletne devedesete i sam rat, kojeg skoro više niko i ne naziva drugim imenom, osim Domovinskim, postali isključivo pozitivni, nimalo problematični, mitologizirani i uklesani u spomeničku baštinu, do te mjere, da doista može svako prigovarati tome, pisati tekstove i knjige, snimati dokumentarne ili igrane, činjenično utemeljene filmove o tom vremenu, ali se jednostavno ništa od navedenog više ne prima u društvu. A to doista nije bio slučaj čak ni tih devedesetih godina.
Paradoks je da se ovakav tip normalizacije ustaštva dogodio upravo u vrijeme premijera Andreja Plenkovića i njegovog formalno centrističkog HDZ-a, kojeg je isti onaj mejnstrim, uključujući Milorada Pupovca, neupitnog političkog lidera Srba u Hrvatskoj, doživljavao kao branu dolasku radikalne desnice na vlast. Pupovac je čak tvrdio kako Plenkovića treba plaćati suvim zlatom.
I sad, nakon što je taj isti Plenković, zajedno sa trolistom najbližih mu ljudi iz vođstva stranke, Jandrokovićem, Bačićem i Davorom Božinovićem, koji k tome nisu dio nikakve stranačke desnice, hodočastio na poklonstvo Tompsonu i nakon što su se satrali da nam dokažu kako smo svjedočili veličanstvenom događaju, konačno su, s debelim zakašnjenjem reagirali SDP ali i dalje nismo čuli reakciju Milorada Pupovca. Iako je valjda svakome jasno kako su se osjećali Srbi u Hrvatskoj dok su gledali ovakve scene.
Štaviše, kompletna medijska scena, uključujući one medije koji ne dijele vrijednosti Tompsona i njegove publike, ispratila je koncert isključivo kao da je riječ o neviđenom spektaklu i gurnuvši sve druge nacionalne, regionalne i svjetske vijesti u stranu.
Ne ostaje zato samo pitanje kako su se osjećali Srbi, nego i svi oni koji ne dijele vrijednosti radikalne desnice. Ti ljudi su prošli čitavu lepezu emocija, od rezignacije i bijesa, preko frustracije i želje za nekakvom političkom akcijom.
No, ljudi s ljevice bi se trebali okaniti iluzija kako će se nekakvim postfestum reakcijama, bilo političkih stranaka, bilo pojedinaca ili komentatora nešto bitnije promijeniti.
Za takvu promjenu je prvo potrebno duže vrijeme, a onda i kontinuiran društveno-politički rad koji bi na prvom mjestu trebao imati odbacivanje neupitnosti devedesetih godina i raskid s njegovanjem kulta Franja Tuđmana. Jer, dok se po pitanju odbacivanja ustaštva, pretežan dio građana ipak slaže, s Tuđmanom je situacija sasvim obratna. A korijen ovakvog ludila dolazi odatle, a ne od onoga što je manifestativno očito na simboličkoj razini vezano uz NDH.
U nekom užem smislu, s ovim ogromnim brojem mladih ljudi, kojima je već godinama kulminacija svake proslave upravo Tompsonov repertoar, neko je organizovano ideološki i politički radio. A to je Katolička crkva, najmoćnija organizacija u zemlji koja jedina zaista radi s omladinom. Ne postoji niko drugi, koji uopšte ima ideju takvog rada, a kamoli praksu. Stoga je iluzorno za očekivati kako će pojedini komentatori, povjesničari, pisci ili naknadna jednokratna priopćenja političkih stranaka promijeniti nešto na čemu se organizovano, masovno i tako dugo radi.
Jedino u čemu ovaj koncert može pomoći jeste u osvješćivanju potrebe tog rada, ali sve su prilike da će na tome i ostati.
Istina jeste, i to može biti donekle utješno, da se radi o simboličnom radikalnom desničarenju, koje je umnogome u trendu među mladom populacijom, ali ne treba veliki korak od simbolike do prakse. Tim prije što je apsolutno nevjerovatno odakle takav nacionalizam crpi gorivo, jer ako je ijedan ovdašnji nacionalizam ostvario praktično sve svoje ciljeve, to je hrvatski. Te frustracije ne mogu biti ništa drugo, nego fiktivne i pogonjene tek još s nas par postotaka ljudi koji se tome naglas odupiru.
Svakako, zdraviji dio hrvatskog društva čeka prvo postavljanje još mnogih teških pitanja, s upitnom mogućnošću efikasnih odgovora na njih.
peščanik.net
(Autor je istoričar, publicista i pisac)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
