Piše: Aleksandar Savanović
Na ovom mjestu se 8. septembra 1298. odigrala legendarna bitka dvije "pomorske republike": Đenove, čiju flotu je predvodio admiral Lamba Doria iz čuvene pomorske porodice koja je dala bezbroj slavnih admirala, i Serenisime čijom flotom je komandovao izdanak ništa manje slavnih plemića Dandolo – mladi Andrea. U hiljadugodišnjem ratu dviju republika Venecija je po pravilu bila uspješnija, no ovdje su doživjeli najteži i destruktivniji poraz. Da u svakom zlu ima nekog dobra svjedoči nam legenda da je jedan od zarobljenih Mlečana bio i Marko Polo – koji je, čekajući otkup, upravo u korčulanskom kazamatu započeo svoj slavni putopis.
Korčula je i mjesto od prvorazrednog istorijskog i kulturnog značaja za naš(e) narod(e). Naime, ovdje je osnovana i održavana danas već legendarna "Korčulanska ljetna škola". Ta izvanredna "škola" predstavlja možda i vrhunac intelektualnog i filozofskog razvoja naroda ex-Yu.
Priču su pokrenuli zagrebački profesori Milan Kangrga i Rudi Supek. Formalno, ideja je bila da se u posljednjoj nedjelji avgusta, pred početak školske godine, održi pripremna nastava u kojoj bi srednjoškolski nastavnici filozofije i sociologije bili upoznati sa najnovijim tendencijama u oblasti, od strane svojih univerzitetskih kolega. Međutim, stvar je vrlo brzo prerasla u nešto mnogo veće. Škola je postala mjesto okupljanja kritički nastrojenih ljevičarskih mislilaca i prerasla je u kulturni i društveni događaj planetarnog značaja. S obzirom na to da su se diskusije često odvijale pod vedrim nebom, uz obilje vina, i u kupaćim kostimima, Anri Lefevr je Korčulu nazvao "dionizijskim socijalizmom" – želeći da naglasi vitalnost takve vrste filozofiranja. Navodno je u pismu Kangrgi Jirgen Habermas napisao da se mišljenje na Korčuli odvija u znaku tri P – pršut, prstaci i pošip. Prema legendi Vanja Sutlić, inače sklon alkoholizmu, upravo je na Korčuli preformulisao marksističku tezu o odumiranju države riječima: "Ako ne možeš promijeniti državu, možeš birtiju". Uskoro su počeli da prisustvuju i studenti filozofije/sociologije iz Jugoslavije, ali i čitavog svijeta.
Žarko Puhovski prenosi jednu od tipičnih scena sa škole: na samitu 1971. mala grupa studenata predvođena Zoranom Đinđićem okupirala je jedan brodić i proglasila ga "admiralskim brodom Jadranske anarhističke flote", te njime uz žurku plovila oko Korčule. Taj mali događaj jako dobro ilustruje duh vremena i prirodu Korčulanske ljetne škole. U izvjesnom smislu ovaj filozofski festival predstavljao je neku vrstu intelektualnog Vudstoka – gdje je umjesto muzike kao medij korišćena filozofija, tj. misao. Korčula se pojavila u doba velikih društvenih previranja širom svijeta i izražavala je, u intelektualnoj sferi, revolucionarni duh hipi vremena.
Za početak Supek i Kangrga su uspjeli da izdejstvuju podršku lokalnih korčulanskih vlasti. Takođe su uspjeli ubijediti državu da pokrije troškove, naročito dolaska inostranih predavača. Korist koju je država imala nije bila mala: Jugoslavija je slovila kao ostrvo slobode u tamnom okeanu komunizma, a Korčula je cementirala taj imidž u sferi intelektualnih diskusija.
Formalno, škola je radila od 1963. (prve godine održana je u Dubrovniku) do 1974. Prije podne se radilo plenarno – sa standardnim rasporedom izlaganje-diskusija, a poslije podne po tematskim sesijama. No najvažniji su bili oni "dionizijski" neformalni razgovori. Kroz Korčulu su prodefilovali gotovo svi najznačajniji mislioci ex-Yu: Branko Bošnjak, Vladimir Filipović, Branko Despot, Predrag Matvejević, Gaja Petrović, Mihailo Marković, Mihailo Đurić, Ljubomir Tadić, Trivo Inđić, Aleksandar Kron, Veljko Korać, Đuro Šušnjić, Vojin Milić, Dragoljub Mićunović, Branko Horvat, Esad Ćimić, Ivan Foht, Gaja Sekulić, i mnogi drugi. Spisak stranih učesnika jednako je respektabilan: Jirgen Habermas, Ernst Bloh, Lešek Kolakovski, Erih From, Eugen Fink, Karel Kosik, Kostas Akselos, Herbert Markuze, Norman Majer, Lusijen Goldman, Anri Lefevr, Agnes Heler, Norman Birnbaum, Karl-Hajnc Volkman-Šluk, Tomas Botomor, samo su neki od velikana koje je Korčula uspjela dovesti.
Školu je pratio i izvanredni časopis Praksis. Nesumnjivo je u pitanju jedan od najboljih filozofskih časopisa ikad objavljivanih, nedostižan uzor i za mnogo veće intelektualne i filozofske tradicije od naših. I dan-danas predstavlja izvanredno vrijedno filozofsko štivo koje često preporučujem svojim studentima. Naročito kada treba ilustrovati razlike između Marksa i raznih marksizama. Međutim, Korčula i Praksis nisu svodivi isključivo na marksističke okvire. Predrag Matvejević, jedan od redovnih učesnika, objasnio je širinu korčulanske priče riječima: "U stanovitom liberalizmu tražili smo potvrdu samostalnosti, u nekoj vrsti anarhizma protutežu `partijnosti`".
Da Korčula nije samo u savremenosti mjesto pogodno za duboke filozofske kontemplacije, svjedoči nam "Ulica dobrotvornosti", poznata kao "Ulica filozofa" a među Korčulanima kao "Ulica razmišljanja".
Smještena neposredno uz ulaz u stari grad ovo je jedina korčulanska ulica bez stepenica – pa se u njoj može lako hodati gore-dolje i promišljati o smislu života i sličnim metafizičkim zavrzlamama. Čovjek odmah pomisli na Aristotela i njegovu "Peripatetičku školu" – čije ime dolazi od "peripatetic" što znači hodajući/šetajući. Stari Grci su smatrali da je dokolica preduslov plemenitog mišljenja i stoga ne čudi da je Mediteran, poslovično bogat vremenom, bio tako pogodno mjesto za nastanak filozofije. Priča se da je Adorno svojevremeno rekao: "filozofija na Mediteranu umrla je prije dvije hiljade godina, ostao je samo turizam". Korčulanska ljetna škola ga je direktno opovrgnula. Tu se događala uistinu vrhunska filozofija.
(Tekst je objavljen na portalu byka.com)
