Piše: Dani Rodrik
Ekonomisti ne vole carine iz više razloga. Kao i sve druge prepreke slobodnoj tržišnoj razmjeni, one uzrokuju neefikasnosti u sistemu: sprečavaju nekoga da mi proda nešto što mi je potrebno i tako i jednu i drugu stranu dovode u načelno lošiji položaj. Ekonomska teorija priznaje da to u nekim slučajevima dovodi do dobitaka na drugoj strani. Na primjer, carine mogu biti od koristi u novim industrijama, u slučajevima prelivanja znanja ili monopolskim situacijama, ili za potrebe zaštite nacionalne bezbjednosti.
Ali čak i tada, tvrde ekonomisti, one su grub i neprecizan instrument. Uostalom, uvozna carina je osobena kombinacija dviju različitih politika: poreza na potrošnju uvezenih dobara i subvencije za njihovu domaću proizvodnju, po jednakim stopama. Bilo koji ekonomski ili neekonomski cilj može se efikasnije ostvariti zasebnom primjenom tih politika po prilagođenim stopama, uz direktnije usmjeravanje na željene rezultate. Za ekonomiste, carine su ravne pucanju u sopstvenu nogu.
Tramp misli upravo suprotno. On carine zamišlja kao švajcarski nož – multipraktični alat koji istovremeno popravlja američki trgovinski deficit, poboljšava konkurentnost, podstiče domaća ulaganja i inovacije, podržava srednju klasu i otvara nova radna mjesta u zemlji.
Takav pristup nema mnogo veze sa stvarnošću. Carine će imati neujednačene efekte na proizvodnju u SAD – nekima će biti korisne, ali će štetiti proizvođačima koji zavise od uvoznih inputa ili stranih tržišta. Čak i tamo gdje će uvećati profit, nema garancija da će se to pretočiti u veća ulaganja u nove tehnologije ili otvaranje radnih mjesta. Korporacije koje uvećaju bogatstvo, umjesto da ulažu u proširenje proizvodnih kapaciteta, mogu podijeliti bonuse menadžerima i dioničarima.
Ako Tramp istraje u svom stavu, dobra vijest, bar za ostatak svijeta, jeste to da će ekonomsku cijenu platiti uglavnom sami Amerikanci. To je još jedan ključni uvid iz ekonomije: kao što se koristi od otvaranja za međunarodnu trgovinu uglavnom akumuliraju kod kuće, gubici koje donose protekcionističke mjere takođe se gomilaju na strani onih koji ih uvode.
Zato bi bila tragična greška ako bi druge zemlje neodmjereno reagovale i uzvratile sopstvenim carinama. Nema nikakvog razloga da ponavljaju Trampovu grešku i uvećavaju rizik od eskalacije trgovinskog rata.
Tramp bi, naravno, mogao odabrati i neki odmjereniji pristup. Često je navodio carine kao sredstvo za izvlačenje određenih ustupaka od trgovinskih partnera. Značajno je i to što slično implicitno odbacivanje opštih i sveobuhvatnih carina prepoznajemo i kao stav njegovog kandidata za ministra finansija, Skota Besenta.
Na primjer, Tramp je prije izbora prijetio Meksiku i Kanadi carinama od 25 odsto ako ne uspiju da "osiguraju svoje granice". U načelu, takve prijetnje se ne moraju ostvariti, ako druge zemlje pristanu na Trampove zahtjeve.
Ali pitanje je koliko mogu biti efikasne prijetnje usmjerene na vršenje uticaja na ponašanje drugih. Kina, Indija i druge velike zemlje vjerovatno neće popustiti, s obzirom na rizik da se prikažu kao slabe. U svakom slučaju, carine nijesu velika prijetnja, bilo da ih posmatramo kao pucanje u sopstvenu nogu ili kao švajcarski nož. Prema konvencionalnom tumačenju, budući da su štetne prije svega za domaću ekonomiju, carine ne mogu biti vjerodostojna prijetnja i kazna za druge. Prema alternativnom Trampovom tumačenju, carine su poželjne same po sebi, što znači da će ih vjerovatno koristiti bez obzira na to šta trgovinski partneri čine ili ne čine.
Postoji i četvrta, realističnija koncepcija, koja je u nekim posebnim slučajevima davala rezultate. Zagovornici takvog pristupa vide carine kao štit iza kog se mogu djelotvornije sprovesti neke druge, uglavnom unutrašnje politike. Tradicionalno, trgovinski zakoni dopuštaju zemljama da koriste trgovinske tarife za zaštitu ranjivih sektora ili regiona za koje važe posebni uslovi, čime se efektivno dopunjava domaća socijalna politika.
Još važniji primjer je zaštita industrija u povoju, što najbolje funkcioniše kada se primjenjuje uz druge instrumente za podsticanje domaćih kompanija na inovacije i usavršavanje. Poznati primjeri uključuju Sjedinjene Države na kraju devetnaestog vijeka, Južnu Koreju i Tajvan posle 60-ih godina, ili Kinu posle 90-ih. U svakom od ovih slučajeva industrijske politike su išle mnogo dalje od trgovinske zaštite i malo je vjerovatno da bi carinske barijere same po sebi donijele napredak koji su ove ekonomije ostvarile.
Isto tako, zelene politike često zahtijevaju određene trgovinske barijere da bi bile ekonomski i politički održive, kao u slučaju tarifa Evropske unije na ugljenik ili uslova koji se postavljaju američkim Zakonom o smanjenju inflacije. U svim takvim slučajevima, tarife treba da podrže neke druge politike koje treba da ispune širu svrhu ostvarivanja veće koristi po relativno niskoj cijeni.
Nažalost, Tramp ne nudi domaće programe obnove i ekonomske rekonstrukcije ni u jednoj od pomenutih oblasti, a njegove carine će vjerovatno stajati – i propadati – same za sebe. Kada su carine dobro naciljane i koriste se kao podrška programima domaćih ulaganja, one ne moraju napraviti veliku štetu; mogu čak biti i korisne. Ali ako su neselektivne i nemaju podršku promišljenih unutrašnjih politika, šteta je ogromna – i to više kod kuće nego kod trgovinskih partnera.
Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard)
