Piše: Kenan Mlaik
Davanje prostora Fuentesu izazvalo je oštre kritike iz redova američke desnice. Reagujući na napade, Kevin Roberts, predsjednik fondacije Heritidž, jedne od najuticajnijih američkih konzervativnih organizacija, ustao je u odbranu Karlsona i odbacio kritike kao "zlonamjerne".
Sukob je brzo eskalirao, kada je nekoliko članova radne grupe za antisemitizam unutar fondacije podnijelo ostavke, što je zatim učinilo i nekoliko pripadnika akademske zajednice. Roberts je bio prinuđen da se izvinjava.
Ovi događaji su osvijetlili pravi mali građanski rat koji se vodi unutar američkog MAGA pokreta, između pripadnika koji sebe doživljavaju kao konzervativce glavnog toka, na tragu Ronalda Regana, i onih koji su obilježeni kao "probuđena desnica" (woke right), neprijateljski su raspoloženi prema liberalizmu i globalizmu i zastupaju politiku bijelog identiteta.
Kritičari optužuju novu desnicu da previše liči na ljevicu. "Kao i njihova antiteza na ljevici", primetio je liberalni autor Tomas Čaterton Vilijams ove godine, "nova desnica u središte svog postupanja i mišljenja postavlja pritužbe koje se tiču identiteta, etničke svijesti i plemenskih težnji". Džejms Lindsaj, jedan od najuticajnijih kritičara pokreta "probuđenih" u Americi, tvrdi da bi ispravnije bilo "opisati ih kao revolucionarne progresivce zaogrnute plaštom konzervativizma". Mnogi su sada zabrinuti zbog očekivanog prenošenja sukoba na drugu stranu Atlantika. "Sve što počne kod njih završi kod nas", upozorio je nedavno Dani Finkelstajn, kolumnista Tajmsa.
Pojava koja privlači pažnju i izaziva zabrinutost, Čaterton Vilijamsa, Lindsaja i Finkelstajna bez sumnje je stvarna. Na obje strane Atlantika svjedoci smo jačanja otvorenog rasizma, politike bijelog identiteta, neprijateljstva prema migrantima i širenja antisemitizma i antimuslimanske netrpeljivosti. Međutim, tumačenje tih promjena kao "buđenja desnice", kao odraza u ogledalu "probuđene ljevice", pogrešno je utoliko što dopušta da konzervativizam glavnog toka izbjegne odgovornost za sopstveni doprinos ovim promjenama. To nisu ideje uvezene iz Amerike. One su domaće i odavno su prisutne.
Tekući sukob stare i "probuđene desnice" poslednja je manifestacija starih tenzija unutar konzervativizma. Konzervativci, primijetio je Rodžer Skraton, možda najvažniji konzervativni filozof poslednjih decenija, vjeruju u značaj slobodnog tržišta, privatnog vlasništva i individualnog izbora, isto koliko i u nadređeni značaj zajednice, tradicije i mjesta, svih stvari koje nameću granice našoj slobodi. Oslanjajući se na Edmunda Burkea, utemeljivača modernog konzervativizma, Skarton tvrdi da se idealno društvo ne gradi na slobodi ili jednakosti, već na pokornosti, što je "primarna vrlina političkih bića". Za Skratona, kao i za Burkea, "cijena koju plaćamo za zajednicu jesu netolerancija, isključivanje i osjećanje da je smisao života u pokornosti". Antiliberalizam je bio ugrađen u konzervativizam od samog početka.
Isto se može reći za politike identiteta. Većina ljudi o tome razmišlja kao o skorašnjem fenomenu povezanom s ljevicom. Ali stvarni izvor tih politika treba tražiti na strani reakcionarne desnice. Njen primarni izraz, mnogo prije nego što je dobila ovo ime, bio je koncept rase: vjerovanje da vaše biće – vaš identitet – određuje vaše vrijednosti i mjesto u svijetu.
Konzervativni kritičari univerzalističkih ideja proisteklih iz prosvetiteljstva počeli su da naglašavaju partikularne grupne identitete tokom 19. vijeka. "Ne postoji čovek sam", pisao je francuski reakcionarni mislilac Joseph de Maistre u polemici protiv koncepta ljudskih prava. "Sretao sam Francuze, Italijane i Ruse… Što se tiče čovjeka kao takvog, još ga nisam sreo."
Partikularizam je donio romantično viđenje svake kulture kao osobene i jedinstvene, a svakog naroda kao zajednice definisane jedinstvenim kulturnim nasleđem otpornim na hirove istorije. Doprinio je i razvoju biološkog koncepta rase koji će ubrzo postati dominantan u tumačenju razlika između ljudi.
Onda su stigli nacizam i Holokaust. U njihovoj sjenci biološke ideje o rasi su marginalizovane. Umjesto njih, primarni jezik za razumijevanje razlika između različitih grupa ljudi postaje kultura. Paradoksalno, u posleratnom svijetu romantičnu viziju kulture jednako su prihvatali i liberali i krajnja desnica.
"Istinsko bogatstvo svijeta je raznolikost njegovih kultura i naroda." Ovo može zvučati kao izjava liberala koji zagovara multikulturalizam. Zapravo, to su reči Alaina de Benoista, osnivača francuske Nove desnice, jedne od najvažnijih figura u procesu preoblikovanja ideja krajnje desnice za svijet posle Holokausta.
Liberali i ljevičari su kulturni pluralizam shvatali kao argument u prilog jednom inkluzivnijem svetu. Za krajnju desnicu pluralizam je bio sredstvo isključivanja, netolerancije i rebrendiranja rasizma kao bijelog identiteta. Imigranti, govorio je De Benoist, zauvijek moraju ostati autsajderi, jer su nosioci drugačijih, nespojivih kultura i istorija. Moraju biti isključeni iz državljanstva, jer biti građanin znači "pripadati… domovini i prošlosti".
"Probuđena desnica" je rezultat premještanja takvih ideja sa krajnje margine u debate koje se vode unutar desnice glavnog toka. Pomjeranje ka centru bilo je uspješno zato što su u nekoliko poslednjih godina političari i komentatori već opljačkali i preuzeli ideološki arsenal krajnje desnice. Mnogi danas rutinski opisuju imigrante kao "osvajače", pitaju se da li crni ljudi i ljudi iz Azije zaista mogu biti Britanci, žale zbog toga što bijelci gube "domovinu", a Britanci "predaju teritoriju" – što je jezik koji bi bio nezamisliv u raspravama glavnog toka prije dvije decenije.
Nova desnica nije tek odraz ljevice u ogledalu. Ona je odraz starih oblika reakcionarnog konzervativizma koji se iznova nameće dok se liberalnije struje povlače. Da bismo takve reakcionarne ideje uspješno osporili, prvo moramo razumjeti šta one jesu.
Observer, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je pisac i predavač)
