Piše: Nemanja Rujević
"Pokušaj ubistva koji je 'za svaku osudu' ostao je, a po svoj prilici i ostaće, bez ikakve osude. To uostalom i nije za nekakve osude nevladinih organizacija i poštene inteligencije, nego za dugu, dugu, dugu i neudobnu robiju. Po mogućstvu u Zabeli kod Požarevca, rodnog mjesta predsjednika", napisao sam u pismu.
Vaš kolumnista je još onda, kao dvadesetogodišnjak, gajio zdravi lokalpatriotizam i zazivao investicije u Zabelu. To neumorno činim i sada – valja napraviti prostor za budući naprednjački tim-bilding, a konačno nešto uložiti u požarevački kraj. Nije fer da sve bude na plećima gastarbajtera.
I danas se sjećam ponosa što se moje pismo pojavilo u "Vremenu". Hej, valjalo je dobaciti dotle da redakcija, u probranih par pisama, uvrsti i tvoje.
Iznad pisma romantično stoji napomena da je stiglo "elektronskom poštom". Mlađi možda ne znaju, ali u to doba nisu svi imali mejl. Fejsbuk je bio u povoju – u Beogradu je nalog imalo nas par stotina. Bilo je potpuno normalno da nekome, tek tako, pošalješ poruku da se upoznaš.
A pismo – danas relikt od kojeg te podiđe jeza kad ga nađeš u sandučetu, jer mora da je neko s.anje u pitanju – još se mahom pisalo rukom ili štampalo, lizale su se koverta i markica pa sve predavalo u nesigurne ruke pošte.
Kolika je razlika između klasičnog pisma i društvenih mreža, tolika je razlika u kakvoći ondašnjih i današnjih pisama čitalaca. To počinje već kod truda i troška slanja pisma, kod taktilnog naspram pikselima. Ide preko medija samih – nije im padalo na pamet da objave kakvu gonoreju salivenu na papir. Dobro, osim "Politike" devedesetih, kad im je trebalo za propagandu.
Danas su pisma čitalaca zapravo komentari na njuz-portalima, na Fejsbuku, tvitovi, reakcije na TikToku. Nepodnošljiva tehnička lakoća obznanjivanja mišljenja (koje je, uvijek vrijedi podsjetiti, kao du.e, jer svako ima i mišljenje i du.e) ubila je korisnog malog urednika u nama samima. Šta ima veze, objaviću ovo pa ću danas predočiti još dvadeset svojih mišljenja na dvadeset tema.
To mišljenje nije ničim obavezano – ni znanjem, ni iskustvom ili činjenicama, ni analitičkim darom. Čak ni minimumom tzv. pristojnosti – da se zna ko to smatra, poručuje i kudi. I ranije je bilo varoških oriđinala koji su pred dragstorom uzvikivali političke i opšte društvene poruke, ali su tamo stajali glavom i bradom izlažući onda i svoju personu sudu javnosti. "Ma pusti ga, to je ludi Sojče", rekao bi onda sud javnosti.
Ima još portala koji postižu da moderiraju komentare čitalaca. "Danas" je takav. Vidim to po tome što poneki komentator kuka da mu nije objavljen prethodni komentar zbog ovoga ili onoga.
Tu se još – nekako, mada je borba neprestana – može sačuvati ono zbog čega su pisma čitalaca i uvedena. Da narod pruži doprinos diskusiji, možda kontrira uređivačkoj politici, ukaže na propuste. Mediji kao agora gdje mahom govore pozvani, ali ima mjesta i za vox populi.
Na terenu društvenih mreža bitka je izgubljena. Tvrdim da nijedan medij ne može da pročita i moderira pet hiljada komentara ispod svoje objave na Fejsbuku. Da treba samo petnaest sekundi po komentaru, to bi izišlo na dvadeset radnih sati, dakle dvije i po smjene – pod uslovom da se neprestano zuri u ekran, bez pi.anja i pauze za cigaretu.
Smislenost tog posla ilustrovaću komentarima na nedavnu izjavu Dijane Hrke, majke koja je izgubila sina te štrajkuje glađu. "Vidim izgubila glas pa joj i noge otkazale pa nemoze skace", piše Milka Banjac Ignjatović iz Svilajnca. Njena slika na Fejsbuku – baka pod saksijama cvijeća.
"E moja majko koja si izgubila sina. Dali znaš kako svojim ponašanjem blamiraš svog anđela. Sram te bilo. Tako majka ne pati i ne žali kao ti", piše Svetlana Nikolić – poslednja slika iz Niške banje, sa još jednom bakom jede palačinke. Dario Bijelić iz Ugrinovaca, pedesetak i kusur godina, sunčane naočare, ima SUV, poručuje Dijani Hrki: "Kiseli kupus kuvaj sarmu."
I tako dalje, i tako u hiljadama. To truje i sikće, blamira i sebe i bližnje. Javnoj stvari doprinosi manje od nimalo.
Mnogo, pak, doprinosi algoritmu. Algoritam voli komentare. Najviše voli najoštrija mišljenja, kratka, britka (recimo ovo sa sarmom). Pa onda lajkovi na komentare! Šta mislimo o dijareji od mišljenja?
To što su se mediji izručili algoritmu pa i ovakvim komentarima jedan je od pragrehova naše ere. To urušava jedinu prednost medija nad mrežama u informativnoj džungli – makar u teoriji, u medijima postoji uređivanje, provjera. I naposletku odg. ur. može i biti tužen, ako treba. Ako toga nema, onda mediji i ne trebaju.
PS: Moje traganje za vrijednim pismima čitalaca – dijelom po sl. dužnosti, a dijelom iz pasije – ipak ne prestaje. Neka svaki čitalac kolumne zna da pročitam svaki komentar i tako će biti, sve dok se moderiraju.
danas.rs
(Autor je novinar i kolumnista)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
