Piše: Borivoje Ćetković

Svojim prisustvom i govorom pokazao je antifašističko opredjeljenje i čvrsto ubjeđenje da ne prihvata obezvređivanje tekovina NOB-a. "Između žrtava i njihovih dželata", rekao je, između ostalog Milatović", "niko i nikad ne smije postaviti znak jednakosti – svojim životima potvrdili su svoje slobodoumlje i antifašizam".

U znak sjećanja na surovu odmazdu prema omladini privrženoj Narodnooslobodilačkom pokretu i revoluciji ne treba zaboraviti da je njihova jedina krivica bila što su odbili da služe okupatoru već su goloruki udarili na neprijateljske bajonete ginući za slobodu i dajući živote za svoju rodnu grudu.

Ne treba zaboraviti da i žrtve i zločinci imaju svoja imena i prezimena – preko prvih «idu puti veličine», a drugi ostaju upamćeni u «narodu i istoriji» kao izdajnici.

U Jugoslaviji (pa i u Albaniji i djelom u Grčkoj) nije bilo moguće paralelno postojanje antiokupatorskih pokreta pod vođstvom komunista i tzv. londonskih snaga, bez međusobnih sukoba kao u Francuskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj. Komunisti su u predratnoj Jugoslaviji stavljeni van zakona – progonjeni, hapšeni, mučeni, ubijani. Postoji duboka klasna mržnja između brojne sirotinje – potlačenih (radnika, siromašnih seljaka) i tlačtelja, kapitalista. Komunisti hoće da stvore novo društvo, bez eksploatacije, socijalnog i nacionalnog ugnjetavanja, dok se monarhistički, naconalistički pokrtet bori za održavanje statusa kvo, tj. ostaje klasno društvo s eksploatatorskim društvenim odnosima. Dakle, između NOP-a kojim rukovodi KPJ i četničkog pokreta nije bilo moguće naći bilo kakav kompromis – čak ni kada je 29. avgusta 1944. kralj Petar Drugi Karađorđević ukazom oduzeo komandu Draži Mihailoviću nad JVUO i priznao Tita za vođu antifašističkih snaga u Jugoslaviji. Nije urodio plodom ni njegov apel upućen 12. septembra da se ujedine svi Srbi, Hrvati i Slovenci i pristupe NOVJ, a ko se ne odazove ovom pozivu "neće uspjeti da se oslobodi izdajničkog žiga ni pred narodom ni pred istorijom". Posle ove izjave Tito, kao vrhovni komandant NOVJ izdaje naredbu da se rok za predaju četničkih, domobranskih i ustaških pripadnika produžava do 15. septembra 1944. godine – posle toga milosti nema. Četničke formacije pod komandom Pavla Đurišića i Jakova Jovovića (na spisku ratnih zločinaca koji je utvrdila Sreska komsija sreza cetinjskog, oktobra 1944. godine kapetan Đurišić je na prvom, a kapetan Jovović na trećem mjestu), u osvit slobode, kada je bilo jasno da Njemačka gubi rat, izvršile su svirepi zločin: mučili su i strijeljali 52 omladinca i omladinke. Po mišljenju Dušana Đurovića, znamenitog jugoslovenskog pisaca, "povod za ovaj zločin, koje mu je prethodilo hapšenje i zatvaranje u zloglasnu `Musovaču` 350 Bjelopavlića, antifašista i rodoljuba, bio je dolazak Pavla Đurišića u Kosovi lug i dogovor sa Jakovom M. Jovovićem o formiranju najamničkog puka koji bi kalauzio Njemcima, što se moralo ostvariti samo terorom, pa su sa sobom doveli: veći broj `jurišlija` i četnika". Ovoj izdaji suprotstavio se narod – omladinci i omladinke prije svih. Scene zločina koji je nakon toga uslijedio bile su stravične: po kosovoluškim domovima otimaju od roditelja još nestasale dječake i djevojčice i trpaju u zloglasnu "Musovaču". Svirepi zločin ostaće upamćen po velikoj sramoti okupatorskih slugu – naredbu Đurišiću i Jovoviću da se obustavi dalje strijeljanje dao je potpukovnik Frisling, a poručnik Hinele, njemački komandant mjesta Danilvgrad, prenio je naredbu ratnim zločincima. Dvojici zločinaca koji su zajednički izvršili zločin nad ovim mladim ljudima, putevi bjekstva iz Crne Gore se razilaze. Đurišić "kalauzi" sa "jurišlijama" sa nacističkim okupatorom i zajedno sa svojom oficirskom "elitom" nalazi smrt i Jasenovačkom logoru – ustaše su ih poklali, a njhova tijela bacili u Savu, dok je Jovović bio bolje sreće. Sa manjom patnjom, brodom bježi iz Dubrovnika za Italiju, gdje je trebalo kobajagi "da pregovora sa saveznicima o predaji njemačke i četničke vojske staconirane u Crnoj Gori". Međutim, po dolasku u Italiju angloameričke vlasti ga zatvaraju s namjerom da se taj zlikovac i agent Gestapoa isporuči jugoslovenskim vlastima. Uspio je da pobjegne iz zatvora i da se ilelegalnim kanalima prebaci za Argentinu. Prošlo je 80 godina, a niko iz boračke organizacije nije progovorio o tome ko mu je pomogao i dao podršku da bezbjedno dođe od Danilovgrada do Dubrovnika – pa je ovaj ratni zločinac izmakao ruci pravde. Koliko mi je poznato, i jugoslovenske vlasti nijesu tražile njegovo izručenje!? Godinu dana kasnije, 1945. održan je pomen ubjenim skojevcima i skojevkama. Iz svih okolnih sela omladina sa cvijećem u ruci i vijencima odavala je poštu svojim vršnjacima. Prisutne su bile porodice strijeljanih, predstavnici vlasti i vojska. Opijelo su obavila četiri sveštenika, od kojih je jedan održao dirljiv govor. Govorili su rukovodioci danlovgrdskog sreza – odato je priznanje za njihovo hrabro držanje i dat zavjet da će se slijediti njihovi slobodarski ideali.

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”