Piše: mr Stevan Gajević

(Ignavis semper ferie)

Obično i kada javno komentarišem volim da istaknem jednu izreku koju sam čuo u Kučima, kada se za nekog kaže "bio je nužden". Tako i ova mala zemlja "jedući na klasu" nema ništa sačuvano od mnogo opisivane budžetske rezerve, odnosno od ušteđenih 200 i više miliona, pa se mora zaimati. Negdje u jednom razgovoru sam napomenuo da nije problem u zajmovima, već u kreditorima. Od koga se i kako zadužujemo. Ko kupuje naše obveznice? Ne bih volio da licitiram sa imenima, ali negdje mislim da je kreditor isti kao i prošli put. Naravno, na berzi svako može da kupi obveznice, pa je nezahvalno davati komentare o tome, ali bez obzira na strogo formalni princip koji sam naveo, veoma bitna stavka jednog međudržavnog kredita je ko daje novac. Nije dobro ukoliko se prilikom samog zaduživanja ispunjava i neki politički cilj kreditora.

Ruku na srce, zajam je realno prema našem kreditnom rejtingu povoljan. Građani vrlo često čak i u najvećem broju ne znaju šta je kreditni rejting, a odgovor ukratko je da je to mišljenje specijalizovane agencije da li neka država (pa čak i kompanija) može da vraća i servisira svoje dugove. Najbolji kreditni rejtinzi su naravno "A" klase ili plava zona koju imaju najrazvijenije zemlje, a što znači da zemlja može iz svojih prihoda da vraća kredite. Narandžasta ili "B" zona podrazumijeva da zemlja može da vraća anuitete i obaveze ali uz dodatno zaduživanje, dok je "C" ili crvena zona, oznaka za one koji niti mogu da vraćaju obaveze, ali ni da se zaduže iznova. Ne treba biti idealista i zaključiti da postoje neka posebna pravila za kreditni rejting – ne postoje, već se radi o određenoj vrsti specijalizovane procjene. Sa druge strane, ko je gledao film "Opklada veka" (The Big Short) iz 2010. godine primijetio je vjerovatno gospođu sa izrazito velikim crnim naočarima za sunce, koja naglašava da se visoki rejtinzi, kao i sve drugo kupuje.

Nakon potpisivanja sporazuma u UAE

-FLICRK.COM/VLADACG

Kako je rejting Crne Gore B+, koji je opet ruku na srce izuzetno nizak, možemo zaključiti da smo ocijenjeni kao zemlja koja ne može iz sopstvenih prihoda da vraća dospjele obaveze, već da bi vratila anuitete koji su dospjeli, mora se dodatno zadužiti.

Svakako mi "napredniji poznavaoci" ekonomije, a i oni koji to nisu, znamo da je stanje takvo, što opet nije neka činjenica sa kojom se možemo ponositi. Da rezimiramo, u takvoj situaciji smatram da smo dobro proši sa poslednjim zajmom, te su predstavljeni uslovi pod kojima smo se zadužili 850 miliona po kamatnoj stopi 4,875 sa ročnošću 7 godina relativno povoljni i prihvatljivi.

Kao što sam naglasio više puta, za štednju ima prostora, ne treba trošiti sve što se može pa bi bilo dobro da bar sledeći anuitet naredne godine dočekamo sa uštedom i bar 20% dospjelih obaveza vratimo iz uštede. Uštede država treba da počne na "manjim stvarima", npr: službenim putovanjima, povećanju efikasnosti rada državnog aparata, službenim automobilima, varijabilama, gorivu, električnoj energiji i drugim tekućim izdacima. Bez da kritikujem pojedine mjere državne ekonomske politike, imamo zanimljivost da se ljudima refundira dio podstanarskih kirija, što je opet u najmanju ruku čudno i diskriminatorski prema onima koji su štedjeli i radili i sami stekli neku nekretninu.

A da bismo imali odakle da uštedimo, pošto trošimo prilično a malo šta proizvodimo i stvaramo, trebaju nam investicije.

Ukoliko pogledamo investicije kao takve, najbolje bi bilo da u strukturi investicija dominiraju domaće i supstitutivne investicije. Domaće investicije su takve da pokreću domaći investicioni ciklus, domaću akceleraciju, plaćaju domaću radnu snagu, generalno ostaju u zemlji… dobro bi bilo kada bi domaće investicije bile supstitutivne, tj. da supstituišu neku robu koju uvozimo, npr. da dobijemo domaće maslinovo ulje istog kvaliteta, a manje cijene nego uvozno i sl., tada bi efekat investicije bio znatno jači.

Naravno, mi u CG imamo i određene "mentalitetske" barijere, pa stranog investitora smatramo bitno značajnijim. Iako je ovaj stav donekle pogrešan, generalno, ukoliko nemamo domaćeg a postoji potencijalni strani investitor, dužni smo da ga saslušamo i ako dođemo do zaključka da se radi o ozbiljnoj namjeri i ukoliko postoji zaokružena finansijska konstrukcija, da mu omogućimo sve da tu svoju investiciju i ostvari. Već smo negdje naglasili da nije potrebno čekati da investitor dođe i da šeta po zemlji tražeći šta i gdje može da investira, bitno je imati pripremljen projekat za investiciju. Projekat bi podrazumijevao idejno rješenje, spremne UT uslove, spremne ekološke uslove, spremnu eventualno eksproprijaciju zemljišta i sve ono što bi investitoru trebalo samo da dođe i da uloži novac. Bilo kakav investitor, a posebno onaj kod kog se investicije mjere u milijardama, ne voli biznis barijere, ne voli mnogobrojne i česte nenajavljene inspekcije, neefikasno bankarstvo, neefikasnu državnu administraciju, manjak infrastrukture i sl. zbog toga investitori idu tamo gdje znaju "na čemu su" kad ulažu. Smatram da je broj od oko 30 spremnih projekata optimalan i potreban ovoj zemlji u svakom trenutku. Projekti treba da budu rangirani prema visini investicije, ali i prema oblastima investiranja. Dobro bi bilo da imamo investicije u obradu metala i nemetala, investicije u drvnu industriju, investicije u proizvodnju hrane, kao i investicije u oblasti turizma, energetike i informacione tehnologije.

Možemo da volimo ili ne volimo, potpisan međudržavni sporazum sa UAE je odlična stvar. Ako su to mogle da urade neke zemlje kao SAD, i ako se nama u nekoj razmjeri nudi isto, ne vidim zašto bi to bilo loše. Najavljena su dva velika projekta od kojih jedan očekujemo u turizmu, a drugi, ukoliko bi neko tražio moje mišljenje, bio bi u energetici.

Naravno, moja preporuka Vladi je da se kod svih velikih a i malih investicija vodi računa o transparentnosti procesa, na način što bi se primijenila dobra praksa kojoj težimo.

Rezimiraćemo sa podsjećanjem, kada se ušlo u insvesticiju Porto Montenegro u Tivtu, prvo Tivćani a onda i ostatak Crne Gore je bio protiv, pričalo se kako propadamo jer se prodaje državna imovina. Kada se krenulo u projekat auto-puta bilo je takođe većinsko mišljenje protiv, sa obrazloženjem da će nas prezadužiti. Oko "Evrope sad 1" mislim da sam imao polemike i sa najužim saradnicima.

Moramo biti svjesni činjenice da se geopolitičko okruženje drastično mijenja, i moramo kako znamo i umijemo da budemo dio tog procesa radeći u sopstvenu korist. Investicije, bilo velike ili male, rad i štednja su ono što mi možemo da uradimo. Ne brinite, ako mi ne budemo htjeli investicije, ima ko hoće.

(Autor je direktor Instituta za ekonomski konsalting)