Piše: Neven Cvetićanin

Politički vjekovi ne traju koliko oni numerički, ni kod ljudi, ni kod naroda, ni kod istorijskih epoha. Neko od osamdeset godina života može da ima tek 10 ili 20 efektivnih političkih godina, kao što čitavi narodi u svojoj istoriji mogu kao političke vjekove da računaju samo one u kojima su imali sopstvenu državu, bez koje su sirak tužni bez iđe ikoga i nepolitička siročad istorije. Tek je to slučaj s epohama koje za inat baš neće da počnu na okrugle brojeve početkom stoljeća, već je njihov početak mnogo više vezan za važne događaje koji preusmjeravaju istoriju svijeta kao što je Kolumbovo otkriće Amerike, koje je blagoizvolio izvesti 1492. godine, nestrpljivo i znatiželjno ne čekajući da se završi 15. i počne 16 vijek.

Stara je teza istoričara o "dugom" 19. vijeku, koji je zapravo počeo 1789. godine sa Francuskom revolucijom, a završio se 1914. godine s prvim pucnjima Prvog svjetskog rata. Potom su oni manje vispreni među njima govorili o kratkom 20. vijeku, koji je navodno trajao od 1914. godine pa do pada Berlinskog zida 1989. godine, kada smo navodno ušli u liberalni 21. vijek i blaženstvo nekog hinjenog kraja istorije. Problem sa takvim, kako će se kasnije ispostaviti, krajnje površnim ocjenama, jeste to što je istorija nestašno božje dijete i što neće da miruje, pa se svom silinom nastavila baš kad smo ušli u devedesete, a posebno u dvijehiljadite godine, baš tada kad je trebalo da već "otkucava" taj najavljeni liberalni 21. vijek. U međuvremenu je loše krenulo i samom liberalizmu, koji upravo propada tamo gdje su ga i izmislili, u Trampovoj Americi, sa svom silom novouvedenih protekcionističkih tarifa. Doduše, drži se taj liberalizam u Britaniji, ali pametni Englezi su ionako uvijek gledali svoja posla i interese, osvajajući svijet samo kada im se sam ponudio na tacni, dok bi se u drugim slučajevima vraćali u formu samodovoljnog ostrva kao što je upravo slučaj nakon Bregzita.

Tako da, sve u svemu, nema još ništa od gromoglasno najavljenog liberalnog Fukujaminog 21. vijeka, već bi, naprotiv, 21. vijek i kad stupi na scenu mogao da bude sve, samo ne liberalan. E sada, zapitaće se neko, pa zar nijesmo već u 21. vijeku, jer je pobogu 2025. godina i zar ga nije već četvrtina ispilila na pješčanom satu istorije. Odgovor tom naivnom bukvalisti bio bi upravo onaj koji smo napisali na početku teksta – ne počinje neki vijek politički odmah kad se rodi numerički, kao što ni čovjek nije političko biće odmah kao beba u porodilištu, već mu za to treba više vremena, koje neki od pripadnika naše vrste ne dosegnu nikad, završavajući svoje živote kao politička nedonoščad.

Ali da pređemo sa slikovitih metafora u konkretan život i zbivanja u svijetu oko nas koja svjedoče da mi politički još nijesmo ušli u 21. vijek, već da trenutno živimo poslednju epizodu "dugog" 20. vijeka, koji nije ništa kraći u političkom smislu od 19. vijeka. Ukoliko je 20. vijek počeo prvim pucnjima Prvog svjetskog rata, kako bi se on mogao završiti dok se ne završi "treći svjetski rat", koji je upravo u toku, srećom s mnogo manjim intenzitetom nego onaj Prvi ili Drugi svjetski rat, ali s istim straobalnim strateškim pomjeranjima koja obilježavaju sva velika pregrupisavanja strateških snaga i interesa, koja su po pravilu praćena većim ili manjim sukobima svugdje po zemlji. To što trenutno gore Ukrajina ili Bliski istok i niz manjih tačaka po svijetu, ne znači da danas-sjutra neće da se zapali još neka značajna strateška tačka, iako se novi-stari američki predsednik Donald Tramp baš upinje da zaustavi takav scenario i njegov uticaj bi mogao da bude upravo u tome da se ne zapali još neka važna strateška tačka (zapravo ona najvažnija), nego u tome što će da pacifikuje ove koje već gore, jer mu trenutno ne ide najbolje ni u Ukrajini ni na Bliskom istoku. Nije to odraz toga što je nesposoban ili slab, kako bi htjeli da ga prikažu protivnici, kao što pristalice hoće da ga prikažu kao nekog mađioničara koji samo treba da mahne štapićem, pa da na zemlji zavlada mir i poteku med i mlijeko. Najavljivao je on taj med i mlijeko i za Gazu, koju je bio projektovao kao "istočni Monako", ali ajde ti sad ljudima objasni da treba da se sunčaju i bave hotelijerstvom, a ne da se jure bazukama po podzemnim tunelima.

Šalu na stranu, ko se malo duže bavio ratom na ovaj ili onaj način i koga je on u životu dotakao na ovaj ili onaj način, zna da ratovi nisu lična već strukturalna stvar i da je sa njima kao i s ljubavlju – u njih i možeš da uđeš kada hoćeš, ali izlaziš tek kada te puste, odnosno kada su okolnosti takve da se ljubavnička, odnosno ratnička srca ohlade, a ta dva nestalna srca zavise od gomile faktora, koje ni najmudriji među nama ne mogu lako da savladaju. Govoreći jasno i precizno, to znači da čak i da se u Ukrajini ili na Bliskom istoku postigne i neki trajniji mir to neće riješiti protivrječnosti u kojima se nalaze najvažnije sile našeg vremena, Kina, Amerika i Rusija, koje jedine i mogu da ih riješe, ali tek kad se još malo izmjeri odnos snaga i na pomenutim, a možda i na nekim novim terenima i kada definišu kako će izgledati novi svijet. Ovo mjerenje oštrih strateških kapaciteta među ovim silama potrajaće još neko vrijeme, te ono što je dobro u ovom generalno opasnom procesu jeste to što je Donald Tramp po svemu sudeći spreman da pređe s vrućih na hladne i ekonomske ratove, te je očigledno spreman na neku vrstu geopolitičke trgovine kako bi osigurao mjesto Amerike u 21. vijeku, koji još nije politički počeo.

Sve ovo što trenutno vidimo – Trampovi telefonski razgovori s Putinom, a vjerovatno uskoro i razgovori ovako ili onako sa Si Đinpingom, kao i sitan vez stotina diplomata, operativaca i ostalih "pametnih momaka" na svim stranama, jeste priprema neke nove Jalte između ove tri dominantne sile naših dana, te će ta nova Jalta, o kojoj autor ovog članka piše već desetak godina, otkad je iskusnom oku postalo jasno kuda sve to vodi, biti poslednja epizoda (političkog) 20. vijeka i prva epizoda (političkog) 21. vijeka, koji će tek tada nesmetano moći da počne.

Ima tu i jedna veća stvar, koju nemamo mjesta da elaboriramo u ovom članku, a o kojoj smo opširnije pisali u našim naučnim studijama. Postoji mogućnost da se neće završiti samo "dugi" 20. vijek, već da smo pri kraju čitave jedne epohe koja je počela kad je nestrpljivi i znatiželjni Kolumbo otkrio novi kontinent i uveo nas u novi vijek Moderne. Sada ta Moderna zaokreće ka novom-starom tehno-feudalizmu, u kojem će ponovo različita carstva, carevi i velikaši poput Putina, Trampa i Sija, odnosno Ilona Maska, Vang Čuanfua i Rena Zengfeija, dijeliti ne samo zemlju, već i svemir i sajber-prostor na parcele. Tek je tema za sabrana djela i neku drugu priliku kako u svemu tome treba da se ponašamo mi Srbi, vazda više okačeni na međusobnu jurnjavu i niske strasti, nego na nauku, istraživanje i pametne aplikacije, koje će, pak, u ovom 21. vijeku, koji nije ni počeo, biti od presudne važnosti za opstanak naroda i država.

politika.rs

(Autor je naučni savjetnik na Institutu društvenih nauka)