Piše:mr Stevan Gajević
Poslednjih dana preplavljeni smo vijestima dolaze iz poslovnih banaka o tome kako bilježe rekordne profite na presjeku tekuće 2025. godine. Osim ove vijesti, koja je ruku na srce dobra za "bankarsku industriju", nemamo nijedan podatak da je bilo koji drugi sektor privrede u rastu, uključujući i turizam. Ukratko, navedena situacija oko bankarskih profita generalno nije dobra, jer ukazuje na disbalans u ekonomiji: dok privreda u cjelini ne raste (BDP ili stagnira ili pada, optimistične prognoze se kreću na 2 odsto), finansijski sektor zarađuje sve više, što može značiti da se bogatstvo i ekonomski tokovi koncentriraju u rukama malog dijela sistema (ili izlaze iz zemlje), umjesto da podstiču širu proizvodnju i potrošnju.
Istorijski gledano kada je negdje BDP stagnirao ili opadao, a profiti banaka snažno rasli to se principijelno završilo neslavno:
SAD – pred finansijsku krizu 2008. Period: 1999–2007. realni sektor je rastao sporo, ako se uzme faktor inflacije može se reći da je opadao, zarade su stagnirale, ali banke su imale ogromnu zaradu na hipotekarnim kreditima i derivatima. Rezultat: Balon na tržištu nekretnina pukao → recesija, masovni otkazi, spasavanje banaka državnim intervencionizmom, a građani su izgubili domove.
Japan – tzv. "Izgubljena decenija" (1990–2000). U pitanju je period nakon pucanja balona nekretnina 1990. Šta se desilo: BDP gotovo stagnirao, ali banke su izvlačile profite kroz restrukturiranja dugova i naknade, umjesto da kreditiraju razvoj i proizvodnju. Rezultat: Dugotrajna deflacija, nizak rast, prezaduženost preduzeća i visoka nelikvidnost malih firmi.
Južna Evropa – poslije dužničke krize (2010–2014). Primjeri: Grčka, Španija, Portugal.
Šta se desilo: BDP padao ili stagnirao zbog mjera štednje, ali banke su ostvarivale profite kroz povećane kamate i naknade, često uz podršku centralnih banaka. Ovo su tzv. Dragijeve mjere štednje o kojima smo pisali a koje su se pokazale potpuno pogrešnim. Rezultat: Produbljena nezaposlenost, smanjenje potrošnje, rast emigracije radno sposobnog stanovništva. Seljenje kapitala u USA i drugdje. Ovaj period karakteriše jačanje "trećih" prije svega uspon Indije
Ovakvih primjera je bezbroj: Argentina, 2000-2005 godine, kriza jugozapadne Azije 2007 godine i ranije. Zajednički obrazac u svim ovim primjerima bili bi: Banke su odvojile svoje poslovanje od kreditiranja privrede, udio kredita u razvoj biznisa postaje sve manji dok udio u kreditiranju potrošnje raste. Rast profita banaka nije bio rezultat povećane proizvodnje ili inovacija, nego povećanja cijene zaduživanja i finansijskih kalkulacija. Banke svakodnevno "obavještavaju" klijente o novim pravilima igre, drugim riječima naplaćuje se skoro sve.
Na kraju, gotovo na svim primjerima disbalans između finansijskog sektora i realne ekonomije završio je krizom, nezaposlenošću i političkom nestabilnošću.
Zašto visoki profiti banaka mogu postati problem za privredu i državu uopšte.
Odsustvo realnog rasta
Uopšte kao i u realnom životu važi princip spojenih sudova ukoliko rastu profiti banaka neuobičajeno iznad svakog prosjeka znači da sa privredom nešto ne funkcioniše i obrnuto ukoliko bi profiti kompanija rasli a bankarski profiti opadali znači da je sistem našao izvore alternativnog finansiranja. BDP mjeri ukupnu vrijednost proizvedenih dobara i usluga (pod pretpostavkom da je izmjeren tačno a u CG je to diskutabilno). Ako on stagnira, bez obzira na skoro uvećanje zarada, to znači da nema novih realnih radnih mjesta, nema povećanja proizvodnje, niti rasta životnog standarda u prosjeku.
Rast profita banaka može biti "na račun" ostatka privrede. Banke najviše zarađuju na kreditima i kamatama. Ako privreda stagnira, veći profiti banaka često dolaze iz rasta kamatnih stopa, naknada ili troškova zaduživanja, a ne iz zdravog kreditiranja koje stvara novu vrijednost. Već smo više puta naglasili da je crnogorski nivo bankarskih provizija i visina stopa kredita no.1 u evrozoni. Ako banke ostvaruju rekordne profite dok BDP miruje, to može značiti da domaćinstva i preduzeća sve više zavise od kredita da bi pokrila osnovne troškove, što dugoročno slabi kupovnu moć i povećava rizik od bankrota.
Raspodjela bogatstva postaje nejednaka. Ovaj problem je višeslojan i možemo da kažemo da je više socijalan i društveni, međutim i ekonomski. Profiti banaka ma kako djeluju "uzbudlljivo" kada ih javno iznose bankarski službenici, idu malom broju dioničara i menadžera, dok većina građana ne osjeća korist, pa se i socijalne razlike produbljuju, tj prosto rečeno od profita banaka mali broj ljudi ima neke benafite a ti ljudi su uglavnom izvan CG.
Ono što više zabrinjava su Signali loše ekonomske strukture. Banke bi trebale biti "posrednik" koji potiče realni sektor ekonomije. Ako njihovi profiti eksponencijalno rastu dok realni sektor stagnira, to je znak da se ekonomija bankaratva oslanja na finansijske manipulacije, a ne na proizvodnju i inovacije. Rijetka smo zemlja u Evropi u kojoj se ne mogu ili se veoma teško dobjaju osnovne bankarske usluge, npr. brzi krediti za likvidnost i sl. Ukoliko tako nešto tražite u svakodnevnom slengu se kaže da idete na "analizu krvotoka" dakle za privredu za startapove za bilo kakvu biznis inicijativu u bankarskom sistemu postoji vrlo malo novca. O ovome je najviše pisao g. Momir Bulatović u svojoj knjizi "Ekonomija za početnike".
Zanimljivo je da ni bankarski službenici nemaju skoro nikakvu motivaciju da vam izađu u susret za ovu vrstu kredita i uopšte, jer ukoliko ispadne da ste "loš" klijent oni trpe kritike a ukoliko ne rade ništa neće ih niko ni kritikovati imajući u vidu da profit teče. Profiti banaka su donekle izazvani i povećanjem zarada kod stanovništva koje je reagovalo na način što ima povećanu tražnju za potrošačkim kreditima.
Rizik finansijske krize. Istorija pokazuje da kada finansijski sektor raste brže i odvojenije od realnog, često dolazi do balona i kasnijih naglih padova (npr. kriza 2008). Najbolje je da se tješimo da smo mali i da ne možemo izazvati finansijsku krizu, što je vjerovatno tačno. Ipak kriza ekonomije i njena održivost u CG je blizu vrhunca statističke krive. Ne volim da budem ptica zloslutnica, ali kao što rekoh na početku, malo šta funkcioniše, novih investicija nema, ko ne radi kod države "nije bitan", dok se potrošnja krpi, a sve to nekako ukazuje na buduću krizu.
Koji su lijekovi za ovu situaciju? Prvenstveno pokretanje privrednog zamaha, a što je u praksi veoma teško. Nove investicije su prilično diskutabilne u ovom pravnom momentu ali i letargiji državne administracije. Ipak da se ne radi u ovom smjeru, radi se kroz osnivanje K-G fonda i Razvojne banke koji bi zajedno kad i ako profunkcionišu mogli dati adekvatan odgovor u započinjanju mikro investicionog ciklusa.
Sve u svemu, kakva će biti situacija u budućem periodu ne zavisi samo od nas već i od međunarodnih okolnosti, koje nam zasad realno ne idu naruku.
(Autor je finansijski konsultant)
