Piše: Ilija Kračković
Mnogi smatraju da je prva Jugoslavija bila greška. Drugi, pak, smatraju da nije bilo prve Jugoslavije – ne bi bilo ni druge. Bilo kako bilo, i prva i druga Jugoslavija, za vrijeme svog trajanja od 70 godina, bitno su opredjeljivale odnose na Balkanu a nažalost i danas ih opredjeljuju.
Dakle, 1918. godine formirana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno prva Jugoslavija. Da su poštovane istorijske činjenice, naziv prve Jugoslavije glasio bi Kraljevina Srba, Crnogoraca i ostalih Južnih Slovena. Nažalost, nije bilo tako, Crna Gora je izgubila svoju državu a Hrvatska dobila.
Poznato je da je vjekovna želja Južnih Slovena bila da žive u istoj državi. Osim toga, postojala je želja da svi Srbi žive u istoj državi. I napokon, Hrvati su još od Prvog svjetskog rata željeli da ostvare nacionalnu državu. I, desila se Kraljevina SHS. Crna Gora je poslije skoro 400 godina svoje državnosti, poslije dobijanja nezavisnosti na Berlinskom kongresu, izgubila svoju državu. S druge strane, Hrvatska je direktno iz statusa okupirane države od strane Austrougarske, bez opaljenog metka za svoje oslobođenje, dobila državu. Kažem, bez opaljenog metka, iz razloga što je srpska vojska zajedno sa Francuzima probila Solunski front i oslobodila redom: Makedoniju, Srbiju, Crnu Goru i teritorije Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koje su nekoliko decenija ranije bile pod okupacijom Austrougarske. Da li su i koliko eventualne greške kralja Nikole i kralja Aleksandra u žaru dinastičkih borbi uticale na oblikovanje prve Jugoslavije? Želja i jedne i druge dinastije bilo je ujedinjenje, ali je bilo različitih pogleda na metod ujedinjenja. I jedna i druga dinastija aplicirale su na jugoslovenski presto, što nijesu krile. Sve je bilo u redu u periodu objave rata Srbiji od strane Austrougarske, kao i za vrijeme trajanja prvih ratnih operacija na tlu Srbije, i u periodu povlačenja srpske vojske za Grčku. Nekoliko dana poslije odsudne borbe na Mojkovcu, gdje su Crnogorci izvojevali jednu od najsjajnijih pobjeda, pao je Lovćenski front i neprijatelj je za nekoliko dana okupirao Crnu Goru. To se sve dešavalo u januaru 1916. godine. Samo nekoliko dana pred okupaciju, kralj Nikola je sa Plavnice u Zeti pošao u egzil, prvo u Albaniju, a zatim u Italiju, i na kraju u Francusku.
Nekoliko dana poslije odlaska kralja Nikole, serdar Janko Vukotić je potpisao kapitulaciju i vojsku raspustio svojim kućama. Da li je i ovo bila greška? Da li je trebalo da se crnogorska vojska povuče sa srpskom vojskom prema Grčkoj? I na ovo pitanje odgovor nam duguju istoričari. Pod pretpostavkom da se crnogorska vojska povukla zajedno sa srpskom, sigurno je to da bi zajednički sa srpskom i francuskom vojskom učestvovale u proboju Solunskog fronta i konačno i u oslobođenju svih jugoslovenskih teritorija od strane Austrougarske. Mnogi smatraju – da se desio jedan ovakav scenario, Crna Gora bi imala mnogo povoljniju poziciju prilikom formiranja prve Jugoslavije.
Trajanje prve Jugoslavije obilježili su burni događaji. Jedan od njih su i počeci prvih nacionalističkih pokreta – ustaškog pokreta u Hrvatskoj a tokom Drugog svjetskog rata i u Srbiji i u Crnoj Gori javlja se četnički pokret. Krajem rata formira se i druga Jugoslavija. I u drugoj Jugoslaviji imamo npr. u Hrvatskoj 1971. godine pokušaj nacionalizma u vidu Hrvatskog proljeća. Međutim, Komunistička partija Jugoslavije bila je moćna i ugušila je taj pokret. Ipak, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina ponovo su buknuli nacionalizmi, kako srpski, tako i hrvatski i došlo je do raspada druge Jugoslavije u krvavom građanskom ratu. Koliko ovi događaji u poslednjih 100 i više godina opterećuju današnje odnose u regionu? I te kako opterećuju. Međutim, ako se utvrdi istina o njima, posebno o zločinima, u smislu ko ih je počinio i da li je neko odgovarao ili treba da odgovara, biće mnogo lakše.
Zahtjevi Hrvatske, njih 13, kao uslov da daju zeleno svjetlo Crnoj Gori su lako rješivi. Najsvježija saopštenja da svi ti zahtjevi nijesu toliko bitni koliko, recimo, naklonjenost crnogorskog rukovodstva Srbiji, najveća je glupost koju sam dosad čuo. Crna Gora je samostalna država i sama odlučuje o uspostavljanju odnosa sa bilo kime. To je odnos Crne Gore prema bratskom narodu i prema zemlji sa kojom ima najjaču ekonomsku saradnju. Za ostale zahtjeve koje je Hrvatska ispostavila Crnoj Gori prosto me čudi što neki do sada nijesu riješeni. Postoje i neki trivijalni zahtjevi koji ne dolikuju jednoj članici Evropske unije. Zato gospodo Hrvati, ako ste mislili da će potomci slavnih predaka sa Careva Laza, Krusa, Fundine, Grahovca, Mojkovca, Sutjeske i Neretve, kao i narodnih heroja koji su na čelo proleterskih divizija u NOB-u oslobađali Beograd i vaš Zagreb i čistili Jugoslaviju od neprijatelja i domaćih izdajnika – da se udvorički ponašaju, grdno ste se prevarili. Za sve Crnogorce i ostale narode važnije je dostojanstvo od ulaska u Evropsku uniju.
Коментари (0)
Оставите свој коментар