Piše: Nemanja Rujević
U tom trenutku najveće napetosti se pak prekinula epizoda i baba je sad morala da čeka sjutrašnju, da vidi hoće li junakinja izvući živu glavu.
Bilo je to vrijeme prodora venecuelanskih sapunica u našu sasvim realnu distopiju. Da je bilo Netfliksa, baba bi sigurno bindžovala, ovako je morala da čeka.
Koliko mi je poznato, nije se pridružila peticiji da se Kasandra oslobodi iz zatvora jer je pravi krivac zapravo zla služavka Rosaura. Ali, pisala se i takva peticija u Srbiji i vrag će ga znati ko je potpisao iz fore, a ko mrtav ozbiljan.
Uprkos dramatičnoj sabotaži fijakera, babu smo nekako mogli da smirimo. Ljudi iole zdrave psihe (inače, mislim da smo svi načeti, samo je pitanje koliko) umiju da se užive, ali da ipak ne pomiješaju stvarnost i fikciju. Televizijska serija ostaje televizijska serija, video-igra ostaje video-igra, strip ostaje strip.
Ljudi su, međutim, prijemčivi deluzijama. Mislimo, osjećamo, delamo ne u skladu sa onim što jeste, nego u skladu sa onim što znamo da jeste, a zapravo mislimo da znamo da jeste. Jer, svijet oko nas ne pojmimo direktno, nego posredno, čulima. Nemamo na šta drugo da se oslonimo.
Recimo, ako ste uvjereni da vam je kolega ukrao hiljadu dinara iz novčanika – iako nije – vi ćete se prema njemu ponašati kao prema lopovu, podozrivo. Možda i raspričate okolo da je lopov, iako nije. Ili mrtvi ozbiljni potpišete peticiju da se Kasandra oslobodi sa robije.
Ta očita slabost načina na koji čovjek saznaje svijet odvajkada je bila podloga svake laži i propagande. Hitler i Gebels su, kad ih je kao zgoditak strefilo masovno širenje radio-aparata, znali da je majka propagande ponavljanje. Da nešto uđe u uho.
Lijek za to nudile su oči. Ne vjerujem šta mi pričaju, vjerujem svojim očima.
Sa time stojimo isto loše. Recimo, u dvije sedmice raketiranja Izraela i Irana, više je viralnih snimaka bilo lažno nego istinito. Za to više nisu potrebni studio, glumačka ekipa ili propagandna montaža – dovoljni su besplatni ili jeftini programi vještačke inteligencije. Oni sve mogu da naprave, skoro pa savršeno, a uskoro će moći i savršeno. "Savršeno" u nalikovanju realnosti, razumije se, ali pogubno u smislu istinitosti.
Tehnika nas je odavno prestigla. Koga kriviti ako naprosto povjeruje svojim očima? Pa one su nas, oči, milenijumima čuvale od predatora i drugih opasnosti.
A opet, ako u malom mozgu čuči upozorenje da riječ, zvuk, slika više ne moraju biti realnost ni kada se tvrdi da dokumentuju realnost, onda se više ni u šta zbilja ne može vjerovati. Političar snimljen na tajnom sastanku sa kriminalcem? Nije tačno, podmeću mi.
Stvari u Srbiji su još rudimentarne. Bliže gebelsovštini nego vrlom novom dobu virtuelne realnosti. Glajhšaltovanje i ponavljanje do iznemoglosti, s tim da oni kojima je propaganda posao od nje tako berićetno žive da nikad neće iznemoći.
Opet mu na isto izađe – rastakanje istine koja se možda još negdje nazire kao kategorija, ali tek kroz raznobojne naočare tumačenja i priča. Ili, kako se sada veli, narativa.
Cilj je uvijek isti. Publika te predstave – u teoriji svi mi, ljudi sa pravom glasa i mogućnošću da brojem rastrgnu silu i nepravdu ako bi je kao takvu pojmili – treba da misli, osjeća i dela ne u skladu sa onim što jeste, nego u skladu sa onim što zna da jeste, a zapravo misli da zna da jeste.
U svijetu propagande, recimo, prosječnu platu ne valja vidjeti kroz broj vekni hljeba, litara mlijeka i benzina koji se njome mogu kupiti – već kao priču o prosječnoj plati koja je statistički nikad veća i navodno bolja nego negdje drugdje.
Protesti nisu ono što jesu (a što bi po sebi već bilo dovoljno teško opisati) nego treba da budu priča o protestima, svedena naravno, da kompleksnost priče ne rastjera publiku. Tako protesti postaju "obojena revolucija", "izdaja", "fašizam", "šaka jada" i šta sve već ne.
Ako se to jednom prozre, ako se dakle ostane u realnosti, na tlu činjenica, onda se upada u zamornu igru – izboriti se da važi ono što jeste, te da, kao pojedinci i društvo, u skladu sa time mislimo, osjećamo i delamo. Cilj te igre je tako banalan da bi trebalo da se podrazumijeva, a pošto se ne podrazumijeva – onda to frustrira.
I kao što se ne može zamjeriti čovjeku koji vjeruje svojim očima dok gleda snimak koji je proizvela vještačka inteligencija, tako se ne može zamjeriti čoveku koji od ove zamorne borbe za istinu diže ruke. Deluzije i propaganda su težak protivnik jer spajaju ljudsku prirodu i neumorno ponavljanje.
Stvarno, o čemu više pisati kad je sve napisano? Šta raskrinkati kad je sve raskrinkano? Kome dokazati istinu ako je već dokazana? I dokle?
A možda smo mi tu igru pogrešno shvatili. Za razliku od televizijske serije, video-igre ili stripa, ona možda nema kraj.
Pobijediti se ne može, ali se uvijek može boriti. Nešto kao Don Kihot protiv vjetrenjača, samo manje groteskno, a više viteški. I to se valjda negdje broji.
danas.rs
(Autor je novinar i kolumnista)
