U viševjekovnoj postojanosti Islamske zajednice u Crnoj Gori, njenom statusu u različitim vremenskim okolnostima, političkim previranjima, promjenama vlasti i režima, gubljenjem teritorijalnog prostora s jedne, ili prihvatanjem novih okolnosti svoga djelovanja, s druge strane, Islamska zajednica i njeni pripadnici bili su izloženi teškim potresima, traumama, neizvjesnosti opstanka i djelovanja. Određeni režimi su se na osoran i grub način odnosili i prema Zajednici i njenim pripadnicima. Nijesu bili pošteđeni životi muslimana, njihov opstanak, imetak. Nestao je znatan dio kulturne baštine, vjekovima sticane: dzamije, mesdzidi, medrese, ruždije, turbeta, vakufi. I period socijalistićke državne zajednice (komunistički period) odnosio se nekorektno u ograničavanju sloboda vjere, vršeći nacionalizaciju i ekspropiraciju mnogih dzamija, vakufskih dobara i sl. da bi se oslabila materijalna podloga ovih institucija i one svele na prosjački štap.
U novije vrijeme, devedesetih godina, u doba ”anti birokratske revolucije”, i kasnije, u vremenu ratnih događanja u našem okruženju, nasrtalo se na muslimansko duhovno biće, vršila se hapšenja, zastrašivanja, zatvaranja, pogubljenja. Nijesu pošteđene ni neke dzamije. Napadima iz vatrenog oružja ili podmetanjem eksplozivnih naprava oštećeno je nekoliko ovih objekata.
Stabilizacijom političkih prilika u okruženju, sve većim prisustvom međunarodne zajednice i vidljivijim procesima demokratizacije društva, Islamska zajednica i muslimani na prostoru Crne Gore, nalaze svoje mjesto i vjeruju u budućnost.
Pojava islama
Nesumnjivo je da se prvi kontakti sa islamom na ovim prostorima susrijeću prije dolaska Osmanlija.To je period kada su na Jadranskim obalama stizali gusari sa područja Sredozemne Afrike- Sicilijanski Arapi. Oni su se odlikovali velikim vještinama u brobi sa morem i vjetrovima i izuzetnom hrabrošću. I danas ima porodica na području Ulcinja i Bara, na jadranskoj obali, čije porijeklo vodi iz tog perioda.
Prihvatanje islama počinje prvih godina XVI i traje do početka XX vijeka. Taj period predstavlja vrijeme Osmanlijske uprave, apsolutne ili ograničene.11
Proces prihvatanja islama u Crnoj Gori
Ovaj se proces ne može izdvojiti od muslimana ostalih Rebublika bivše Jugoslavije. Pouzdano se može reći, da su jugoslovenski muslimani potomci stanovništva koji su Osmanlije zatekli na osvojenim teritorijama. U predislamskom periodu stanovništvo današnje Crne Gore bilo je hrišćansko, najviše katoličko. Početak prihvatanja islama nalazimo još u XV vijeku, ali je ono došlo do punog izražaja u XVII, XVIII i XIX vijeku. Među prvima koji su primili islam bili su mladi ljudi – plemići iz vladarske kuće Crnojevića, ( najmlađi sin Ivana Crnojevića, Staniša, kasnije Skender-beg Crnojević ( Ivanbegović).12
Jedan od najistaknutijih državnika Turske bio je Ahmed-paša Hercegović, treći sina Stjepana Vukčića Kosače. ( I prije 1882. godine je učestvovao u ratovima za Hercegovinu.13) Istorijski je utvrđeno da su i u Bosni i Hercegovini islam prihvatali članovi najistaknutijih kuća, počev od vladarske. Sigizmund Kotromanić, sin bosanskog kralja Tomaša i Katarine , kćeri Hercega Stjepana Kosače, primio je islam i poznat je kao Isa-beg Kraljević ( Krologu .14 )
Isa-beg Isaković poslednji skopski krajišnik, jedan od prvih sandzak-begova Bosne, osnivač Sarajeva, Skoplja, Šapca i Novog Pazara potiče iz vladarske bosanske kuće Hranušića.
Turski popisi iz 1441. – 1485. godine potvrđuju da je ovaj proces bio sličan i u Albaniji.15
Dalja slična i vrlo brojna nabrajanja odvela bi nas daleko. Sve znamenite ličnosti onih koji su prihvatili islam, kao i njihovi potomci sa prostora zemalja bivše Jugoslavije, u suštini su držali državne niti Osmanskog carstva u vrijeme njegovog procvata: Skender beg Mihailović ” Vojvoda Vrh Bosni ”, Sinan paša Borovinić, Sandzak-beg Vrh bosanski, Ahmed beg Vranešević, iz Vraneša, danas Tomaševo, Sandzak beg Hercegovački , Mehmed-beg Obrenović, Hasan-eg Mihailbegović, Ali-beg Pavlović” zemlji gospodar” Ahmed-paša Hercegović, iz Herceg Novog i mnogi drugi.16
Raseljavanje muslimana i uništavanje kulturne baštine
U različitim vremenskim periodima, proširenjem granica Crne Gore i gubljenjem teritorija koje je osmanska vlast držala, uspostavljanjem novih vlasti, odnos prema muslimanima bio je veoma grub i surov. Nestao je veliki broj materijalno-kulturne baštine muslimana: dzamija, mesdzida, medresa, musafirhana, hamama, i slično. Nad muslimanima se vrši genocid i urbicid i oni pod prijetnjom i pritiskom, boreći se za goli opstanak, napuštaju djedovska ognjišta i domove, ostavljajući ih u ruševinama i pepelu i sve ono što je decenijama i vjekovima sticano, da bi se nastanili u nekim sigurnijim područjima Bosne, Sandzaka, Albanije. Iz Novog / Herceg Novog / muslimani su protjerani 1687. a sljedeće 1688. godine sa područja Kuča, 1771. sa područja Cetinja. Godine 1878. kada međunarodna zajednica odlukama Berlinskog kongresa proširuje granice Crne Gore, i dobija gradove: Žabljak, Spuž, Podgoricu, Kolašin, Nikšić, Bar, Plav i Gusinje, muslimani se suočavaju sa istim problemima. Nakon teritorijalnih proširenja u periodu od 1878. do 1910. iz novopripojenih krajeva Crne Gore iselilo se preko 25.000. hiljada ili oko 80 procenata njihovog tadašnjeg ukupnog broja u Crnoj Gori. Na ovim novopripojenim krajevima od ukupnog broja stanovništva muslimani su činili od 56 do 90 odsto. 25
Balkanskim ratom, 1912/13. godine, kada Crna Gora proširuje svoje granice na sjeveru i zauzima Mojkovac, Bijelo Polje, Pljevlja, Berane, Rožaje, Plav i Gusinje, muslimane čeka ista, a ponegdje, gora sudbina: egzodus, progon,ubijanje, uništavanje materijalne kulture.
Tokom naredne 3-4 godine uslijedilo je novo masovno iseljavanje a potom masovno stradanje u Prvom svjetskom ratu, 1914.zatim 1918. godine, kada se formira Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj se samo nastavlja pogrom, pokolj, tjeranje sa vječitih ognjišta. Statistički podaci govore da je prvi popis stanovništva u novoj konstituisanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca pokazao da je 1921. u odnosu na 1912. godinu, broj muslimanskog stanovništva, za preko 80 odsto manji , te da je u međuvremenu odselilo, uglavnom u Tursku, preko 88.000. stanovnika. 26
Sa čitavog jednog područja ( u Kovrenskoj dolini Šahovića,) uslijedio je 1924. godine nezapamćeni krvavi obračun sa mirnim muslimanskim življem, sličan onom koji su u bjelopoljsko-bihorskom i pljevaljskom kraju počinili četnici 1943. godine. Zapaljene su i sve dzamije.27
I u prirodnim nesrećama uništavani su vjerski objekti. Tako je u zemljotresu 1979. godine koji je zadesio Crnu Goru, stradalo ili oštećeno oko 80 % ovih objekata, uglavnom na području Bara, Krajine, Ulcinja i Vladimira. Angažovanjem i nesebičnim zalaganjem rukovodstva Islamske zajednice Crne Gore, svi su oni obnovljeni, štaviše u tom periodu izgrađeno je tridesetak novih dzamija, na temeljima postojećih.Ovoj pomoći participiralo je i Vrhovno Islamsko Starješinstvo u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji u Sarajevu. 28
Raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1991/92. godine, ratna događanja u okruženju, posebno u Bosni i Hercegovini i te kako se reflektuju na muslimane u Crnoj Gori i na njihovu sigurnost. Poučeni neprilikama iz prošlosti, a iz bojaznosti da im se ne dogodi ista ili slična sudbina, hiljadama je emigriralo, ovom prilikom na Zapadu. I ovaj period za muslimane u Crnoj Gori je pun trauma i iskušenja, tortura, hapšenja, ubijanja i napada na vjerske objekte, skrnavljenja… Na prostorima Bukovice kod Pljevalja, dzamija u selu Planjsko je 19.04. 1993. godine zapaljena. U selu Raščići je 20. maja iste godine eksplozivom uništena munara na dzamiji, a u selu Rosulje je izvršen napad na dzamiju kojom prilikom su polomljena stakla na prozorima.Na munari Husein-pašine dzamiju je 7. januara 1993. godine pucano iz vatrenog oružja. U Podgorici je 30.IX.1991. godine podmetnuta eksplozivna naprava pored dzamije kojom prilikom su polomljena sva prozorska stakla dzamije, kancelarije Mešihata i Odbora kao i obližnjih objekata, popucala fasada a 1993. oštećena je fasada munare od ispaljenih metaka iz vatrenog oružja.Uz dzamiju u Tuđemilu kod Bara je 27.IX.1993. godine podmetnuta eksplozivna naprava kojom prilikom su oštećena stakla na prozorima. U Nikšiću je 15. maja 1993. godine od eksplozivne naprave oštećena dzamija u Grudskoj mahali koja ujedno predstavlja kulturno-istorijski spomenik. Na njoj su popucala stakla na prozorima, oštećena fasada, polomljen crijep… 29
U posljednjih nekoliko godina stabilizacije političkih tenzija i prilika, sve većoj demokratizaciji ukupnih društvenih kretanja, harmonizaciji društva i prisustvo međunarodnih zajednica i organizacija, uliva nadu za bolju i slobodniju budućnost, opuštenost i međusobni suživot naroda i narodnosti koji žive na ovim prostorima.
Berlinski kongres i Islamska zajednica
U osmanlijskom periodu upravljanje nad vjerskim objektima i imovinom, kao i sa vjerskim službama u dzamijama i medresama, vršila je upravna vlast pod vođstvom Sultana. On je bio vrhovni carski i vjerski suveren.
Prestankom njegove vlasti 1878. godine ( Berlinski kongres), odnosno 1912/13. (Balkanski rat) uspostavlja se vlast koja nije islamska.30
Odlukama Berlinskog kongresa, kao i Ugovorom između Crne Gore i Turske, muslimanima se priznaje pravo na formiranje svoje vjerske zajednice, da samostalno upravljaju vjerskim poslovima i imovinom u skladu sa propisima vjero-zakona šerijata, ” kao u turski vakat”. Naime, pitanje pravnog statusa muslimana u najmanjoj balkanskoj državi temeljilo se na članu 30. Berlinskog ugovora iz 1878. kojim je pored ostalog, garantovano pravo vlasništva nad cjelokupnom nepokretnom imovinom i naglašeno da će pitanje vakufa urediti posebna mješovita crnogorsko-turska komisija. 31
Na temeljima ovih dokumenata kojima se priznavala vjerska samostalnost, u odnosu na laičku i neislamsku vlast, osnovana je Islamska zajednica u Crnoj Gori, samostalna u vođenju svojih poslova, prva s aspekta novog statusa u balkanskim zemljama. 32
Muftije
Prvi koji je došao na čelu Islamske zajednice u Crnoj Gori bio je hadzi Salih-efendija Huli, iz Ulcinja, rodom iz Skadra. Njega je Kralj Nikola 1878. godine, uz saglasnost šejhul-islama iz Carigrada, postavio za muftiju muslimana u Crnoj Gori, sa sjedištem uprave u Ulcinju, davši mu ” punovažnu vlast da sudi muslimanima po šerijatu onako kako je to bilo u turski vakat”. 33 Zbog nesporazuma sa knjaževim vlastima, Huli je napustio mjesto muftije i preselio se u Skadar 1883. godine.
Drugi muftija koji dolazi na čelu Islamske zajednice u Crnoj Gori, je carigradski muderis Hadzi Mustafa Hilmi-efendija, rodom iz Tikveša, Bugarska, koga je postavio Visoki Mešihat iz Carigrada. Njegovo postavljenje je uslijedilo na zahtjev Kralja Nikole 1887. godine. Novi muftija je došao u Ulcinj, da bi se potom, na zahtjev Kralja Nikole, preselio u Podgoricu. Zbog njegove temperamentnosti, često je dolazio do nesporazuma sa vlastima. On je smatrao da je u nekim vjerskim odredbama vlast prekoračila ovlašćenja, vršeći šerijat, te je zatražio tromjesečni odmor, otišao je u Carigrad, odakle se nije htio vratiti.34
Treći po redu muftija bio je Murteza-efendija Karađuzović, rođen u Baru. Na ovu dužnost je postavljen 20. juna 1912. godine. Sjedište muftijstva prešlo je iz Podgorice u Stari Bar. Ujedinjenjem Srbije i Crne Gore 1918., i kasnijim Zakonskim odredbama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1922. godine, muftija Karađuzović je penzionisan, a muftijstvo je prenešeno u Beograd.35
Novi okvir ustrojstva Islamske zajednice
Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. godine, mijenjaju se društveni uslovi u kojima djeluje Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori. ( Prvi reis-ul-ulema muslimana u Kraljevini SHS je bio Mehmed Džemaludin ef. Čaušević u vremenu od 1913-1930. god. i poslednji reis-ul-ulema muslimana u BiH izabran po Autonomnom statutu.) 36
Nova vlast ne pokazuje odgovarajući respekt prema muslimanima. To je manifestvovalo ”Uredbom o upravi vakufa na teritoriji Srbije i Crne Gore”, koja, po mišljenju muslimana, nije poštovala duh Senžermenskog ugovora. Ovaj Ugovor obavezivao je države potpisnice, među kojima i Kraljevinu SHS, da odredbe o zaštiti manjina sprovedu kroz svoje zakonodavstvo tako da ” ni jedan zakon, ni jedna uredba, ni jedna službena radnja ne bude u protivrečnosti ili u opreci sa tim propisima ”.
Faktička primjena prava i obaveze države prema muslimanima zavisila je od konkretne situacije.37
Tada je uspostavljeno Ministarstvo vjera, kao organ centralne državne uprave koja vrši vrhovnu, nadzornu i najvišu upravnu vlast u svim vjersko-političkim poslovima. Ovo Ministarstvo je ukinuto 1929. a poslove iz njegove nadležnosti preuzelo je Ministarstvo pravde.
Vidovdanskim Ustavom iz 1921. zajamčena je sloboda vjere. Vjeroispovijesti su bile ravnopravne pred Zakonom, s pravom da samostalno uređuju svoje poslove u granicama Zakona. Zabranjeno je da se duhovna vlast praktikuje van bogomolja a Oktroisanim Ustavom iz 1931. godine omogućeno je državi da uspostavi apsolutnu kontrolu nad vjerskim zajednicama. Godine 1923. donosi se Zakon o činovnicima koji je vrijedio za cijelu zemlju. Ovim Zakonom, muftija Karađuzović nije preuzet u službu jer je uprava Šerijata prećutno ukinuta, a muftija je otpušten iz službe i 30. 01. 1924. penzionisan. Svoju kancelariju je predao podgoričkom muftiji Muratu Vodopiću, koji je likvidirao Upravu šerijata, i formirao Muftijstvo sreza barsko-ulcinjskog.
Vjerska uprava je premještena u Podgoricu a cjelokupono Islamsko Starješinstvo je potčinjeno Vrhovnom muftiji u Beogradu. Ovim je dokinuto zvanje muftije crnogorskih muslimana. Tada su u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca postojale dvije Islamske zajednice: jedna u Srbiji sa Kosovom i Makedonijom u čijem sastavu ulazi i Crna Gora (na čijem čelu je bio muftija sa sjedištem u Beogradu ) a druga za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Sloveniju i Dalmaciju, kojom je upravljao reisu-l-ulema u Sarajevu. 38
Jedinstvo Islamske zajednice u Jugoslaviji uspostavljeno je 1930. godine, Ustavom Islamske uzajednice i reis-ul-ulemom sa sjedištem u Beogradu.39
Iste godine, 11. juna, hodzinska Kurija sastavljena od osam članova Ulema medzlisa, devet muftija, šest vrhovnih šerijatskih sudija , tri direktora srednjih škola i dva predstavnika Ministarstva vojske i mornarice, za reis-ul-ulemu Islamske zajednice Kraljevine Jugoslavije, izabrala je Hafiz Ibrahim ef. Maglajlića. Posebno izborno tijelo sastavljeno od obadva Ulema medzlisa ( skopski i sarajevski ) delegata Vakufsko- mearifskih vijeća i članova Vrhovnih šerijatskih sudova, Ibrahim ef. Maglajlić je položio zakletvu i primio menšuru 19. juna 1930. godine u Bajrakli dzamiji u Beogradu. 40
Svečanost je održana uz prisustvo kralja, članova Vlade, diplomatskog kora, i mnogobroijnih delegacija iz zemlje . Ovoj svečanosti je prisustvovao i poljski muftija dr. Jakub Sienkijević. 41
Muslimani Crne Gore u vjersko-administrativnom pogledu pripajaju se Ulema Medzlisu u Skoplju, a sjedište muftijstva je prenešeno u Pljevlja. Godine 1936. donijeti su Zakon i Ustav Islamske zajednice po kojem su ukinute institucije muftijstva, a sjedište reisa je prenešeno iz Beograda u Sarajevo. 42
Period poslije Drugog svjetskog rata
Muslimani, kao i vjerski službenici-imami, tokom ratnog razdoblja 1941/45. godine opredjeljuju se shodno svojim ličnim uvjerenjima.Zebnju i strah je unosio četnički pokret svojim šovinističkim odnosom prema muslimanima, s jedne, i s druge strane podozrenje prema Narodnooslobodilačkom pokretu, dijelom zbog njegovog, gotovo u cjelosti inovjernog sastava i dijelom radi ateističkih poimanja komunističkog vođstva. Pojedini imami podliježu uticaju NOP-a i pridružuju se NOB-i. U kasnijem djelovanju ovih snaga sve je više imama koji postaju odane pristalice NOB-e i članovi Narodnooslobodilačkih odbora. Ovome je doprinijelo sve veće uključivanje muslimana u NOP-u i NOB-i. 43
Normalizacijom političkih prilika i povjerenje u novu vlast stečene su osnovne pretpostavke za stvaranje jedinstvenog organizacionog uobličavanja vjerske zajednice. Islamske vjerska zajednica prihvata realnost socijalističkog društv, a njena organizaciona podjela u najvećoj mjeri, slijedila je federativno ustrojstvo jugoslovenske državne zajednice. U toku ljeta donešen je nacrt Ustava IVZ-e u FNRJ. O ovom Nacrtu Ustava IVZ-e raspravljali su imami u Crnoj Gori 13. avgusta 1947. godine na Cetinju. Nacrt Ustava je usvojen, a 26. avgusta 1947. godine Vrhovni vakufski Sabor je verifikovao Ustav IVZ i imenovao Ibrahima Fejića za prvog reis-ul-ulemu u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, sa sjedištem u Sarajevu. Članom 4. Ustava Islamske vjerske zajednice u FNRJ, pored ostalog akcentirao je da se ova Zajednica upravlja u granicama Ustava FNRJ. Granice duhovne jurisdikcije vakufskih sabora Crne Gore, Srbije i Makedonije poklapaju se s republičkim granicama, što nije bilo karakteristično za srpsku pravoslavnu i katoličku crkvu. Krajem 1947. godine obrazovani su Vakufski Sabor i Saborski Odbor, a januara 1948. godine i Islamsko Starješinstvo Crne Gore. 44
Prvi predsjednik Saborskog odbora i Islamskog Starješinstva za Crnu Goru čije je sjedište najprije bilo na Cetinju, a onda u Titogradu, bio je Husein-efendija Redzepagić, imam iz Plava, u periodu od 1947. do 1959. godine.(Umro 1965.), a na čelu vakufskog sabora nalazio se Hasan Šlaković iz Bara, koji je ranije izabran za predstavnika muslimana Crne Gore u Vrhovnom vakufskom Saboru i Vrhovnom Islamskom Starješinstvu. 45
Vakufski Sabor Narodne Republike Crne Gore bio je sačinjen od sedam vakufskih povjerenstava: u Ulcinju, Baru, Titogradu, Bijelom Polju, Beranama, Plavu i Pljevljima. Ona su temeljila svoj rad preko egzistiranja 50 dzematskih odbora.
Novim Ustavom Islamske zajednice iz 1959. godine, ukinuti su saborski odbori, a izvršni organ Republičkog Sabora Islamske zajednice je postalo Starješinstvo Islamske zajednice sa sjedištem u Titogradu. Na zasjedanju Sabora Islamske zajednice u Narodnoj Republici Crnoj Gori, 14. novembra 1959. godine, za predsjednika Starješinstva Islamske zajednice izabran je Hadzi Šukrija Bakalović iz Ulcinja. Na ovoj dužnosti je ostao do 1975 godine ( kada je i umro. ) U tom periodu Islamska zajednica je koncepcijski, normativno i kadrovski obnovljena. 46
Islamska zajednica Crne Gore u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji
Islamsku zajednicu u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji su sačinjavale četiri jedinice, tradicionalne cjeline, tzv. Saborska područja i to : područja Sabora Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije sa sjedištem u Sarajevu, Sabor Islamske zajednice za Srbiju sa pokrajinama: Kosovom i Vojvodinom, sa sjedištem u Prištini, Sabor Islamske zajednivce za Makedoniju, sa sjedištem u Skoplju i Sabor Islamske zajednice za Crnu Goru, sa sjedištem u Titogradu.
Prema odredbama Ustava Islamske zajednice u SFR Jugoslaviji iz 1968. godine na zasjedanju Vrhovnog Sabora Islamske zajednice u SFRJ, održanom 24. maja 1976. godine, za predsjednika Starješinstva Islamske zajednice u Socijalistićkoj Republici Crnoj Gori izabran je Hadzi Idris Demirović, dotadašnji imam i vjersko-prosvjetni referent Odbora Islamske zajednice u Starom Baru, koji je ovu dužnost obavljao do 2003. godine, kada se povukao iz službe, a za novog reisa izabran je Rifat Fejzić, iz Rožaja.
Ustavom Islamske zajednice u SFRJ, kojeg je usvojio Vrhovni Sabor 1990. godine u Sarajevu, pored tradicionalnih saborsko-mešihatskih područja u Sarajevu, Prištini, Skoplju i Titogradu (Podgorici) osnovan je novi Sabor, odnosno Mešihat u Zagrebu, za područje Hrvatske i Slovenije. Po odredbama tog Ustava, Mešihatima je vraćena veća samostalnost, a nadležnost izbora predsjednika Mešihata prenešena je na republičke Sabore.
Ovim Ustavom su preinačeni nazivi izvršnih organa Sabora: umjesto vrhovnog Islamskog Starješinstva- Rijaset, a po republikama – Mešihati Islamske zajednice. I dalje su sačuvani prethodni kriterijumi da Vrhovni Sabor sačinjavaju predstavnici sabora po broju pripadnika Islamske zajednice, dok je u Rijasetu sačuvan paritet, tj. po dva člana sa saborskog područja, odnosno predsjednici Mešihata i Sabora sa reusu-l-ulemom na čelu, koji je predsjedavao Rijasetu.
(Islam Montenegro)
