Nedostatak razvojnih projekta, nebriga države o pojedincu i ignorisanje zahtjeva lokalnog stanovništva od strane nadležnih institucija presudno su uticali da Konjuhe, zajedno sa susjednim selima, postane jedan od najnerazvijenih krajeva u Crnoj Gori, zajednička je ocjena mještana Potkomovlja.

Oni ističu da to posvjedočavaju i podaci koji ukazuju da na ovom prostoru obitavaju uglavnom starača domaćinstva i da ima mnogo više zatvorenih domova nego onih u kojima neko živi.

Ističu da je posebno zabrinjavajuće što osnovnu školu u mjesnom centru Brod, kom gravitira desetak sela, pohađa svega tridesetak učenika, s obzirom na to da se zna da je prije nekoliko decenija ta ustanova brojala i do 400 đaka. Kažu da su to alarmantni podaci, koji, uz saznanje da je na tom području u poslednje tri godine rođeno samo troje djece, ukazuju da se u selima ispod Komova život polako gasi.

– Zbog prirodnih potencijala i umnih glava koje je dao ovaj kraj Potkomovlje bi danas trebalo da predstavlja jedno bogato područje primamljivo za život ne samo lokalnog stanovništva, nego i ljudi sa strane. Međutim, zbog nedostatka odgovarajuće razvojne strategije i neznatnih investicionih ulaganja, ovo područje je postala zona iz koje se konstantno odlazi u neke druge srećnije krajeve, jer se ovdje pod ovakvim uslovima ne može organizovati neki normalan život. Tako su ostali uglavnom stari i nešto malo mladih koji ne uspijevaju da pronađu odgovarajuće zaposlenje. To je prava šteta i jedan porazan ishod sveukupne politike koja je vođena prema ovim krajevima – naglasio je Aco Babović.

-Foto: D.J.

Mještani ističu da je pogubno to što i pored brojnih zahtjeva nije pronađena mogućnost da se u ovim krajevima instaliraju proizvodni pogoni i tako uposli lokalno stanovništvo.

– Ovdje žive ljudi koji se i po trideset godina nalaze na birou rada. Većini nije data mogućnost da bilo gdje rade i žive od svoga rada. To ukazuje da nije ništa urađeno da se, na bazi resursa koje imamo, otvore proizvodne linije gdje bi lokalno stanovništvo našlo svoje uhljebljenje. Takođe, nije nađen pravi model da se pospješi razvoj stočarstva i poljoprivrede. Naprotiv, zbog izostanka svake sigurnosti povodom otkupa tržnih viškova nekadašnja jaka gazdinstva su ugašena. U takvim okolnostima nije se čuditi što ovaj kraj odumire u svakom pogledu – navodi Mileta Đerković.

I Dragoslav Babović se opravdano plaši da će ubrzo tišina zagospodariti u konjuškim selima, ističući da samo korjenite društvene promjene mogu inicirati neku razvojnu priču.

– Rođen sam ovdje i zavičaju sam posvetio čitav svoj život, ali me iz godine u godinu sve više hvata i tuga i muka gledajući kako naša sela polako nestaju sa mape živih. Bojim se da je svaki pokušaj da se ovo područje spasi od daljeg propadanja zakasnio. Plašim se da će ovo postati ničija zemlja gdje će gospodariti muk i tišina, iako ovo područje raspolaže izuzetnim prirodnim potencijalima. Samo korjenite promjene mogu da donesu boljitak, a za tako nešto su, prije svega, potrebni sposobni i pošteni kadrovi koji će znati da iskoriste prednosti kojima raspolažemo – smatra Babović.

Jedan od neoženjenih Konjušana je i Radenko Janković, koji ističe da djevojke neće na selo i da je u datim okolnostima u Potkomovlju vrlo teško formirati porodicu.

– Jedan sam od rijetkih koji je ostao ovdje da živi. Preturio sam 50 godina i još uvijek se nijesam oženio, jer rijetko koja djevojka hoće na selo. Vjerovatno zbog toga što se u Konjusima teško živi, jer na ove prostore niko ne okreće glavu. Moćnici su za sebe ugrabili bogatstvo uništavajući sve raspoložive vrijednosti. Tako su i naša sela dovedena na rub propasti. Jednostavno vodi se takva politika da se onome što ima – da još više, dok se onome što nema – uzima sve, pa čak i duša. No, poslije svega nadam se da će barem jedan mali zrak razvojne svjetlosti ugledati naše krajeve – ističe Janković.