U Egiptu je 60.000 ljudi u zatvoru iz političkih razloga. Žive u nehumanim uslovima i često nemaju pristojnu zdravstvenu zaštitu. Ekipa portala mo.be je razgovarala sa njihovim rođacima u Egiptu. „Mozak mi kržlja, želim nečim da okupiram svoje vrijeme.“ 

Tekst belgijskog portala MO.BE prenosimo integralno:

Novembar 2021. Prva je hladna noć u Kairu. U kafiću gdje provodim skoro svako veče vidim prve džempere. Mušterija u odijelu grije ruke na žaru nargile. Na ekranu ispred nas prikazuje se ko zna koja po redu repriza utakmice Premijer lige.

Ne obraćam pažnju na igru. Umjesto fudbala, gledam, sa sve većim zaprepašćenjem, promo snimak na telefonu jednog mog prijatelja iz Egipta. Slike me podsjećaju na luksuzna imanja na nekadašnjoj pustinjskoj zemlji van grada, koje su postale simbol predsjedništva Abdul-Fataha el-Sisija.

Međutim, ovaj snimak predstavlja potpuno drugačiji projekat: zgradu novog zatvorskog kompleksa u Vadi El-Netrunu, sjeverozapadno od Kaira. Pod sloganom „Šansa za život“, egipatski režim obećava zatvor u kome je rehabilitacija zatvorenika najvažnija. Osuđenici pohađaju slikarske radionice i uče nove vještine koje bi trebalo da ih pripreme za život nakon zatvora.

Zatvorenici u tom snimku primaju posjete članova porodice. Jedni drugima trče u zagrljaj, dok zatvorski čuvari ne pokazuju nikakvu namjeru da ih kontrolišu. U centru kompleksa nalazi se impozantna džamija i, da nema maski koje štićenici uredno nose da bi obuzdali širenje virusa korone unutar zatvora, mogao bih vidjeti bezbrižne osmijehe na njihovim licima.

Velika obećanja

Obećanja koja su data u tom snimku u potpunoj su suprotnosti sa pričama koje smo čitali i slušali o tome kako se u Egiptu ophode prema zatvorenicima. Bivši uhapšeni i njihove porodice svjedoče o torturi i političkoj odmazdi u zatvorima. Hiljade muškaraca i žena odjednom je nestalo, da bi se nekoliko dana, sedmica ili čak mjeseci ponovo pojavili u nekoj od zatvorskih ćelija. Prava zatvorenika na posjete porodice i komunikaciju sa spoljnim svijetom trpe sve veći pritisak. Medicinski nemar u ćelijama mnoge je koštao života. Ovi strašni zatvorski uslovi još više su pogoršani brojnim izbijanjima epidemije korona virusa unutar zatvorskih kompleksa zbog loših higijenskih uslova i slabe provjetrenosti.

„Nova strategija za ljudska prava u Egiptu ne mijenja ništa u Egiptu. Prestanite da je predstavljate kao pozitivan primjer promjena.“

Od početka el-Sisijeve vladavine kao predsjednika 2014.g, broj zatvorenika u Egiptu drastično se povećao. Vlasti odbijaju da objave tačnu brojku, ali procjena UN-a je da je ona 114.000, duplo više od zatvorskih kapaciteta, koji su 55.000. Borci za ljudska prava kažu da je barem 60.000 njih uhapšeno iz političkih razloga, zbog čega je Egipat na 61. mjestu ljestvice indeka ljudskih sloboda, odmah poslije Irana.

U isto vrijeme kada je snimak objavljen, predsjednik Abdel Fatah el-Sisi svijetu je predstavio svoju novu strategiju za ljudska prava u Egiptu. Aktivista Mona Seif izrazila je opšti osjećaj skepticizma koji dijele egipatski borci za ljudska prava u vezi sa obećanjima egipatskih vlasti pred panelom Evropskog parlamenta za ljudska prava u oktobru 2021.g. „Nova strategija za ljudska prava u Egiptu ne mijenja ništa u Egiptu... Ona je urađena samo za vas. Prestanite da je koristite kao pozitivan primjer promjena.“

Masovna hapšenja pogađaju na hiljade porodica. Odlučio sam da razgovaram sa prijateljima i članovima porodica nekih zatvorenika u nadi da ću bolje razumjeti obim humanitarne krize u egipatskim zatvorskim ćelijama i posljedice po one koji su s druge strane rešetaka.

Dan kada je nestao Ahmed

Moje putovanje počinje mjesec ranije, u ugodnoj knjižari u Briselu, gdje sam upoznao Suhejlu Jildiz (Souheila Yıldız), predavača i bivšeg studenta Univerziteta Gent (Ghent). U vrijeme našeg susreta, njen partner, Ahmed Samir Santavi (Ahmed Samir Santawy), egipatski student antropologije na Austrijskom univerzitetu, bio je u zatvoru gotovo godinu.

 „Povezala nas je ljubav prema arapskoj književnosti i to što smo se oboje oslobodili od svojih konzervativnih porodica,“ sjeća se Jildiz. Kada sam je pitao koji joj je omiljeni arapski pisac, odgovorila je kao iz puške: „Ahmed, naravno!“

Datum 1. februar 2021.g. predstavlja dan Santavijevog prisilnog nestanka. Tim terminom se označava period tokom kojeg je osoba zadržana u policijskoj stanici iako nije zvanično uhapšena, a porodica te osobe ne zna gdje se ona nalazi. Kako je Amnesti (Amnesty) kasnije izvještavao, tokom tog perioda Santavi je bio izložen mučenju. Policajci su ga tukli i držali ga s povezom preko očiju.

Ispitivali su ga o njegovom akademskom istraživanju o ženskim reproduktivnim pravima u Egiptu. Ponovo se pojavio pet dana kasnije pred Vrhovnim državnim tužilaštvom za bezbjednost, pravnom institucijom zaduženom za ispitivanje krivičnih djela povezanih sa nacionalnom bezbjednošću.

 „Ahmed jedva da je i bio aktivista. Jednostavno nije imao sreće što ga je režim odabrao.“

Pet mjeseci kasnije, Santavi je osuđen na pet godina zatvora zbog „objavljivanja lažnih vijesti kojima se podriva država, njeni nacionalni interesi i javni red, te širi panika u narodu“.

Santavi je u znak protesta protiv presude počeo štrajk glađu, zbog čega je smješten u samicu. Njegova rodbina i kolege s fakulteta pokrenuli su kampanju pod nazivom „Sloboda za Ahmeda Samira“ #FreeAhmedSamir, protestujući protiv presude koja je mogla biti povučena jedino pomilovanjem od strane predsjednika.

„Ahmed jedva da je i bio aktivista,“ kazao mi je u svojoj kancelariji u Briselu Husein Baumi (Hussein Baoumi), Amnesty-jev istraživač. „On jednostavno nije imao sreće što ga je režim odabrao.“

Santavijevo hapšenje poklapa se sa klimom vladinih sumnji u egipatske studente koji studiraju u inostranstvu, objasnio mi je Baumi. Nedavno je egipatski Ministar za imigracije okarakterisao ekipatske studente koji studiraju vani kao najopasnije, zato što kod njih postoji opasnost da ih iskvare inostrane ideje.

Na isti način je Patrik Zaki (Patrick Zaki), koptski istraživač za ljudska prava koji studira u Bolonji, uhapšen godinu ranije i suđeno mu je po sličnoj optužnici koja se odnosi na bezbjednost, zato što je na svojoj stranici na fejsbuku objavio tekstove u kojima kritikuje slabe mjere za sprečavanje širenja virusa korone u egipatskim zatvorima. Na kraju je oslobođen u decembru 2021.g. Međutim, suđenje Zakiju još uvijek traje, tako da ostaje mogućnost da će mu biti izrečena zatvorska kazna.

Sati lupanja na vrata ćelije

Posljedice masovnog hapšenja osjećaju se svuda u egipatskom društvu. Svako, naročito u aktivističkim krugovima, zna makar jednu sobu koja jeste ili je bila u zatvoru. I pored toga, teško je naći informacije o tome što se zaista dešava u egipatskim zatvorskim ćelijama.

„Cenzura i kontrola informacija o uslovima u ustanovama za izdržavanje kazni, sveopšte zabrane pristupa zatvorima za nezavisna tijela, kao i zastrašivanje porodica zatvorenika, te aktivista, otežavaju sagledavanje razmjera stvarne krize ljudskih prava u egipatskim zatvorima,“ objašnjava Baumi.

Osim toga, za bivše zatvorenike i njihovu rodbinu opasno je da o tome javno pričaju. Većina njih je uplašena. Sa ljudima u Egiptu ne obavljamo neposredne razgovore, već za to koristimo obezbijeđene aplikacije za pozivanje putem interneta.“

 „Svako od nas u svakom momentu očekuje poziv u kome će nam biti rečeno da možemo preuzeti beživotno tijelo člana svoje porodice i sahraniti ga po noći.“

Zatvorska hrana je veoma problematična, a zdravstvene njege gotovo da nema, opisuje Baumi. „Zato se od zatvorenika, ili, bolje rečeno: njihovih porodica, očekuje da obezbijede osnovne potrebe. Osobe u zatvoru zato predstavljaju finansijski teret koje mnoge porodice ne mogu da ponesu, naročito ako je iza rešetaka onaj koji za porodicu obezbjeđuje hljeb.“

Taher Moktar (Taher Mokhtar), bivši zatvorenik i nekadašnji predsjednik sindikata ljekara iz Aleksandrije, drugog po veličini grada u Egiptu, govori iz prve ruke o nedostatku medicinske pomoći. „Satima bismo lupali na vrata zatvorske ćelije dok bi neko došao da zakaže ljekarski pregled. I ako na kraju i dobijemo antibiotike ili drugi lijek, često ih nije bilo dovoljno za potpuno ozdravljenje.“

Zdravstvena nebriga dovodi do ozbiljnih zdravstvenih komplikacija, a nekada čak i do smrti. Sudbina svrgnutog predsjednika Muhameda Mursija (Mohamed Morsi) najbolje govori o tome. Nakon šest godina u zarobljeništvu, nije izdržao srčani napad i umro je u sudnici sa 67 godina.

Jedna izjava na fejsbuku koju je ostavila neformalna organizacija porodica zatvorenika zatvora Akrab (Aqrab) pokazuje strah članova porodica da njihovi voljeni možda neće preživjeti zatočeništvo. „Svako od nas u svakom momentu očekuje poziv u kome će nam biti rečeno da možemo preuzeti beživotno tijelo člana svoje porodice i sahraniti ga po noći.“

Pisma kao uže spasa

Od Jildizinog rodnog grada Genta do zatvora maksimalne bezbjednosti u Tori (poznatog i pod imenom Akrab), gdje drže Ahmeda, ima preko 3.000 kilometara. Jildiz stalno poziva belgijske vlasti da joj pomognu da dobije dozvolu za posjetu svom partneru u zatvoru, ali bez uspjeha.

 „Mozak mi kržlja, sjedim i ne radim ništa. Želim svoje knjige, želim da se nečim okupiram.“

Jildiz živi za svaki 4-ti u mjesecu, dan kada su Ahmedu obično dozvoljene 20-minutne posjete jednog člana porodice. Obično je to trenutak kad se razmjenjuju poruke.

Zatvorska pisma su jedini način na koji Jildiz komunicira sa svojim momkom i na koji saznaje kroz šta on prolazi. To isto znači i da se Ahmedova pisma čitaju dva puta prije nego što stignu do nje – jednom ih čitaju zatvorske vlasti, a drugi put Ahmedova porodica.

NSA (Egipatska agencija za nacionalnu bezbjednost) nedavno je uskratila Santaviju pravo na zatvorsku komunikaciju i knjige. „Ahmed nije dobro,“ napisala je Jildiz u fesjbuk postu u decembru 2021.g. „Nijesu mu davali ni knjige ni pisma od posljednje posjete 4. novembra 2021.g. do danas. Čitav mjesec sjedi u samici gledajući zidove... Zima je oštra i zbog potpune odvojenosti od spoljnjeg svijeta osjeća se potpuno usamljeno. Govori mi da su mi pisma pupčana vrpca sa svijetom i nešto što ga malo umiruje.“

Ne zaboravi me. Bio sam tu, bio sam tu, prijatelju moj.“

U jednom drugom pismu Santavi piše: „Mozak mi kržlja, sjedim i ne radim ništa. Želim svoje knjige, želim da se nečim okupiram.

Mnogi drugi zatvorenici ističu značaj zatvorskih pisama: „Trebala su mi ta pisma da bih nastavio da preživljavam,“ kazao je tokom onlajn razgovora bivši politički zatvorenik i pisac Abdel Rahman el-Gendi (Abdel Rahman el-Gendy).

 „Čitao sam pisma iznova i iznova, dok ih ne bih naučio napamet. Neka od njih su pohabana od tolikog čitanja. Mastilo je izblijedilo jer sam ih pročitao više od 15 puta. Samo želiš da se sjećaš da napolju postoje ljudi koji te nijesu zaboravili, jer počinješ da zaboravljaš svoja sjećanja, to da si ikad bio napolju. Ta sjećanja blijede i počinješ da sumnjaš. Jesam li ikad bio napolju? Jesam li rođen u zatvoru? Ta pisma te na neki način drže na zemlji, usidruju. Ne zaboravi me, bio sam tamo, bio sam tamo, prijatelju moj.“

Kreativnost

Za razliku od Jildiz, Francuskinja Selin Lebran Šaat (Céline Lebrun-Shaath), supruga nedavno oslobođenog egipatsko-palestinskog aktiviste Ramija Šaata (Ramy Shaath), dobila je dozvolu da posjeti svog supruga u zatvoru nakon što je njena vlada izvršila pritisak.

 „Komunikacija zahtijeva kreativnost,“ priča Lebran-Šaat tokom razgovora putem skajpa. „Rami zaista voli informacije. Svakog jutra bi prvo ugrijao vodu, ispušio cigaretu i čitao ili gledao vijesti čitav sat. Isto bi radio i naveče.“

Dok je njen suprug bio u zatvoru ona je memorijske kartice sa dugim glasovnim snimcima krijumčarila u zatvor. Rami ih je slušao na čitaču zvuka kojeg je krio u zatvorskoj ćeliji. „Pričala sam mu opšte stvari o mom životu, o našim prijateljima, ali i o dešavanjima u svijetu.“

Rođaci zatvorenika pokazivali su mi ogrlice, cvijeće od krep papira, majice sa potpisima svih zatvorenika u jednoj ćeliji i misbahe (brojanice) napravjlene od sasušenih mrva hljeba. „Pravljenje takvih predmeta u zatvoru predstavlja neki vid otpora,“ kaže Aida Seif el-Daula (Aida Seif el-Dawla), direktorica Centra El-Nadim (El-Nadeem) za rehabilitaciju žrtava državnog nasilja u Egiptu. „Hoćete da me izolujete? E, pa, nijesm izolovan. Izdržaću ovu izolaciju. I naravno, to je utjeha članovima porodice, koji su vani. Tri puta sam dobila poklone ponekog iz zatvora, i to je nevjerovatan osjećaj.“

Međunarodna kampanja

Slučajevi na koje su organizacije za ljudska prava skrenule pažnju samo su vrh ledenog brijega. Većina porodica odluči da ne govori o njihovim uhapšenim članovima, iz strana od odmazde režima prema zatvoreniku ili drugom članu porodice zbog toga što su progovorili.

„To moramo da imamo u vidu,“ priznaje Jildiz, „ali istovremeno: ćutanje ne donosi ništa dobro.“

Prisjeća se tragičnog slučaja Šadija Habaša (Shady Habash), mladog filmskog režisera koji je preminuo u svojoj ćeliji od posljedica udisanja metil-alkohola. Nadležni u zatvoru mu nijesu pružili neophodnu ljekarsku pomoć. Njegov slučaj nijesu tretirali kao hitan. Samo su mu dali antiemetik (lijek protiv povraćanja) i poslali ga nazad u ćeliju, gdje je umro od neliječenih komplikacija koje su nastale.

„Njegova porodica nije željela da diže galamu oko njegovog utamničenja i tiho je čekala da ga oslobode. Ali, da je međunarodna zajednica znala što se događa, nadležni u zatvoru bi osjećali veći pritisak i obezbijedili neophodno liječenje.

Jildiz vjeruje da je pažnja medija uspjela da popravi situaciju u kojoj se nalazi Ahmed. „Ima na hiljade zatvorenika, ali, pošto se za njih ne zna, na njih se i zaboravlja. Zato ćutanje ništa ne rješava. Možda je privremeno gore po zatvorenika, ali na duge staze vjerujem da [medijska pažnja] popravlja situaciju u kojoj se zatvorenik nalazi.“ „Čujemo da ima ljudi koji su zatvoreni sa 20 do čak 40 ljudi u ćeliji. Ahmed barem ima pristojnu ćeliju, koju dijeli sa dvojicom zatvorenika.“

Izbrisana revolucija

Da bih bolje razumio kako zarobljeništvo utiče na živote najbliže rodbine zatvorenika, odlučio sam da otputujem u Kairo. Sletio sam u zemlju gdje bi se reklo da je politika zabranjena u javnoj sferi. Gotovo svaki trag revolucije iz 2021.g. je izbrisan radovima javnog renoviranja. Samo me neki grafiti na dijelu ograde Američkog univerziteta u Kairu podsjećaju na nekadašnji mural u čast žrtava revolucije.

 „Te uvrede, to je prvo što ti rade u zatvoru. Tjeraju te da te da sam sebe vrijeđaš. Pokušavaju da ti slome osjećaj sopstvene vrijednosti.“

Dok vozim pored prazne ekspoziture prodavcnia El-Tawhid & El-Nour Department, prijatelj mi kaže da je taj lanac – kao i mnogi drugi – morao da se zatvori: njegov vlasnik Sajed El-Severki (Sayed el-Sewerky), uhapšen je zbog navodnog finansiranja terorističkih grupa (čitaj: Muslimanske braće).

Prema navodima Hjuman Rajts Voča (Human Rights Watch), hapšenje poslovnih ljudi kao što je on „otkriva kako egipatska vlada koristi manjkavi zakon o terorizmu da kazni uspješne biznismene koji odbijaju da svoju imovinu predaju državi“, te tako dalje steže vojni obruč oko egipatske privrede.

Jednom drugom prilikom sjedim na terasi s prijateljem i pijem sok od šećerne trske, i prilazi mi čovjek žestoko se vukući za dugu bradu. „Ja sam idiot,“ viče, „Ništa ne vrijedim!“ Policija stiže na lice mjesta i sa diskretnom odlučnošću pokazuje čovjeku da siđe sa trga.

„Jasno je što se tom tipu desilo,“ kaže mi prijatelj nešto kasnije. „Te uvrede, to je prvo što ti urade u zatvoru. Tjeraju te da sam sebe vrijeđaš. Pokušavaju da ti slome osjećaj sopstvene vrijednosti. Shvataš li sad zašto neću više da razgovaram o politici, zašto radije pričam o kripto valuti nego o politici?“

Nepisana pravila zarobljeništva

U iščekivanju našeg sastanka, moj sljedeći sagovornik Muhamed Lotfi (Mohamed Lotfi), direktor Egipatske komisije za prava i slobode (ECRF), šalje registar sa 100 imena egipatskih političkih zatvorenika, sa ciljem da čitaocu pruži presjek profila uhapšenih od strane režima.

U tišini listam naniže kroz fajl dok mi jeza prolazi niz kičmu. Tu su političke ličnosti i privrženici, kao što je Anas Muhamed El-Beltagi (Anas Mohamed el-Beltagi), sin vođe Muslimanske braće, Muhameda El-Beltagija, ili Israa Abdel Fatah (Israa Abdel Fattah), novinarka i član osnivača omladinskog pokreta Šesti april, koja je, nakon što je uhapšena, pretučena i mučena kako bi otkrila šifru za otključavanje njenog mobilnog telefona. Tu su članovi organizacija za ljudska prava, sindikalci, umjetnici i naučnici.

Na kraju, tu je najnovija ciljna grupa NSA: žrtve čuvara morala, kao što su 23-godišnje djevojke Hadeer Hamd (Hadeer Hamd) i Nura Hešam (Noura Hesham), poznate pod nazivom „TikTok djevojke“, koje su uhapšene zbog „kršenja porodičnih principa i vrijednosti egipatskog društva“.

Čini se da postoji crvena linija koja povezuje većinu slučajeva. Stalno se pojavljuju iste tri optužbe: „pridruživanje terorističkoj grupi“, „širenje lažnih vijesti koje nanose štetu bezbjednosti države“ i „zloupotreba društvenih mreža“. Osim toga, mnogim zatvaranjima prethodi prisilni nestanak koji traje nedjeljama, pa i mjesecima.

Trajanje pritvora često se produžava tadweer-om, rotiranjem pritvorenika kroz postojeće pravne postupke. Kada se jedan slučaj zatvori, pritvorenik se drži u pritvoru dok mu se sudi za neki novi slučaj. Većina njih trpi mučenje ili druge oblike nehumanog i ponižavajućeg ophođenja, a tu je i dosljedna politika medicinskog nemara. Konačno, mnogi bivaju kažnjeni tako što im se uskraćuje pravo na posjete članova porodice ili drugi načini komuniciranja sa spoljnim svijetom.

Sastajem se sa Muhamedom Lotfijem u mirnom kraju u Kairu. Njegova kancelarija odiše trezvenošću. Zidovi su prazni, a od namještaja ima braon drveni radni sto i dva kauča za prijem gostiju, koji jedva ispunjavaju polovinu prostora. „Morali smo da preselimo kancelariju nakon što nam je policija drugi put izvršila upad, jednom 2016. i još jednom 2017.“, objašnjava Lotfi svoju nezainteresovanost za dekorisanje.

Lotfijevo udruženje je bilo svjedok nekoliko zatvaranja. U vrijeme intervjua još ima zaposlenih koji su iza rešetaka. Njegov istraživač za stambena prava, Ibrahim Izedeen (Ibrahim Izeddeen), bio je nestao na 167 dana. Mučili su ga na nepoznatoj lokaciji i na kraju se pojavio u rukama Države, a Državno tužilaštvo za bezbjednost ga je optužilo za pripadanje terorističkoj grupi i širenje lažnih vijesti. Sve po istom receptu, iznova i iznova.

 „Vlasti daju signal čitavom društvu da svako ko makar i usta otvori može završiti na isti način.“

Tokom godina okolnosti su se postepeno pogoršavale za društva kao što je ECRF. Parlament je 2019.g. novi zakon o NVO kojim se propisuje da se sve organizacije registruju kod vlade do januara 2023.g. i da njihove aktivnosti nadzire Država, što je ustupak koji mnoge organizacije nijesu voljne da učine.

„Prvi masovni talas hapšenja uslijedio je 2013.g,“ priča Muhamed Lotfi, „kad se Sisi ustremio na pristalice svrgnutog predsjednika i članove Muslimanskog bratstva.“ Vremenom je opseg proširen na liberale, socijaliste, pan-arabiste i druge neislamističke političke članove.

„Međunarodna zajednica je ovog velikog slona u sobi primijetila tek kada je umro Đulio Ređeni (Giulio Regeni), u januaru 2016,“ kaže Lotfi. Ređeni je bio italijanski student doktorskih studija koji je sprovodio istraživanje o egipatskim nezavisnim sindikatima, što je bila osjetljiva tema u toj zemlji. Bio je otet, mučen i na kraju ubijen. U oktobru 2021.g. sud u Rimu pokrenuo je suđenje protiv četvorice egipatskih policajaca u njihovom odsustvu.

„Ne može se zanemariti uticaj ovih masovnih hapšenja na egipatsko društvo,“ kaže Lotfi. „Ima na hiljade zatvorenika. A to znači na hiljade porodica, prijatelja, kolega, poznanika zatvorenika koji znaju za taj njihov težak položaj i koji smatraju da je to nepravedno. Tako da vlasti daju signal čitavom društvu da svako ko makar i usta otvori može završiti na isti način.“

Prokletstvo Lejle Suif

Muhamedova kancelarija se nalazila u neobično mirnom kraju Kaira, a Monu Seif srećem u živom kvartu u Dokiju (Dokki). Mona je potomak Sefa, porodice liberalnih aktivista koji se suprotstavljaju egipatskom režimu još od vremena Sadata (egipatski predsjednik koji je ubijen 1981.g).

Mona me dočekuje sa zaraznim osmijehom i Tokom, psom svoje sestre. Ona brine o ljubimcu dok njena sestra Sanaa čeka da je puste iz ženskog zatvora u Kanatiru. Ona je bila kidnapovana minimbusom ispred policijse stanice gdje je sjedjela u znak protesta protiv strašnih zatvorskih uslova u kojima je bio njen brat Ala Abdel Fatah (Alaa Abdel Fatah).

Njihovog brata Alu smatraju jednim od najistaknutijih liberalnih aktivista u Egiptu. Njegova knjiga Još nijesi poražen predstavlja kompilaciju njegovih političkih govora, članaka i tvitova i objavljena je 2021.g. Od 2011.g. proveo je više vremena u zatvoru nego van njega. I njihov otac, Ahmed Seif, jednom je hapšen zbog svojih političkih ideja, dodu[e za vrijeme drugog predsjednika.

Pitam Monu boji li se da će jednog dana i na nju doći red da ide u zatvor. „Bojala sam se i još se bojim, ali zatvor više nije moj najveći strah. Moja najveća noćna mora je dio onoga što se trenutno događa.“ „U porodici se šalimo“, objašnjava ona, „da ja nosim prokletstvo Lejle Suif.“ Tokom 70-ih, kad su svi hapšeni, Monina majka Lejla bila je jedna od rijetkih koja nije. Tako je ona ostala vani, noseći teret brige o prijateljima i članovima porodice koji su iza rešetaka.

Mona govori da je hapšenje njenog brata i sestre promijenilo porodičnu dinamiku. „S vremena na vrijeme Ala misli da mi ne razumijemo kroz šta on prolazi, a nekad se i meni čini isto. Ala nikad nije pokušao da bude član porodice koji je sa druge strane rešetaka. Bio je kratko pušten nakon očeve smrti. Otišli smo da posjetimo Sanu u zatvoru, a Ala je rekao da on to ne bi mogao.“

„Ovo je muški režim“

Mona Seif, Suhejla Jildiz, Selin Lebran-Šaat: čini se da teški teret vođenja brige o uhapšenod rodbinom najčešće pada na žene u porodici. „Ovo je muški režim,“ objašnjava Mona Seif. „Tako da kad se radi o političkim zatvorenicima, pretpostavlja se da žene niko ne uzima za ozbiljno. Ponekad to može biti i prednost.“

Ali, i to se mijenja, kaže Mona. Sjeća se kad je njenu majku i sestru pretukao ženski odred ispred zatvora u Tori dok su njih dvije zahtijevale da im se dostavi pismo koje je Ala napisao. „To je bio momenat kad je režim prešao još jednu crvenu liniju. Prije toga se vjerovalo da su žene malo zaštićenije tokom posjeta ili tablija (tabliyya – dostavljanje neophodnih stvari zatvorenicima).

U vrijeme intervjua Ala Abdel Fatah je zatvoren u zatvoru Tora, što predstavlja prikriveni blagoslov, s obzrom  na to da se nalazi u provinciji Kaira. Neki su smješteni u zatvore daleko od svoje rodbine, kao što je slučaj sa štićenicima zatvora u Novoj Dolini u Vadi Kargu, duboko u Zapadnoj pustinji. Zbog 6.000 kilometara koje razdvajaju zatvor od glavnog grada posjete i tablije su još komplikovanije i skuplje.

Mona Seif mi opisuje tipičnu posjetu zatvoru, iako se riječ „tipičan“ teško može primijeniti na egipatski zatvorski kompleks. U vrijeme intervjua, Mona nekoliko mjeseci nije imala dozvolu da posjeti svog brata i sestru.

 „Sigurna sam da snimaju naše posjete“

„Na zatvorskoj kapiji prvo predajemo lične karte i zatvorska pisma, kao i spisak stvari koje smo donijeli za Alu. Svaki put kad mu nešto donesemo, to mora da odobri neko iz vrha Državne bezbjednosti.“

Obično ispred zatvora stanemo oko 10 ujutru, i stojimo dok na se ne odobri ulazak, što je oko 3 ili 4 popodne. Dan u zatvoru za nas predstavlja izgubljen dan.“ Porodice koje žive daleko od mjesta gdje drže njihovog člana izgube čak i više dana. Bivši zatvorenik Taher Mohtar, bivši član Aleksandrijskog sindikata ljekara, ranije mi je ispričao kako je njegova porodica provodila po tri dana u posjeti, jer su svaki put morali da putuju od mediteranskog grada Marsa Matruh do Kaira.

 „Posjete Ali su se obavljale u zgradi sa malim kabinama koje su izgledale kao blokovi kupatila. Uđete kroz vrata sa duplim staklom, ponekad tu bude i stolica i ventilator. Alu dovedu s druge strane stakla, a policajac uđe za njim da preda telefon. „Sigurna sam da snimaju naše posjete.“

Baba i Dodo se kriju od lava

„Zlostavljanje, pa i seksualno, predstavlja problem za posjetioce. U tome ima jedan klasni element. Ako osjete da ste iz malo više klase, bivaju oprezniji.“ „U mnogim zatvorima vas neće zlostavljati ako date neki mito onima koji stoje na kapijama, neće vas zlostavljati ni pretresati.“ Ali, ta podmićivanja još više otežavaju finansijski teret posjeta.

Seif: „Posjeta obično košta na hiljade (egipatskih funti). Posjetioci često zbog toga imaju manje posjeta, zato što je to previše skupo.“ „Mi dobijamo ogromnu finansijsku podršku od prijatelja i porodice. Iskreno, ne znam kako druge porodice bez ovakog kruga ljudi izlaze na kraj.“

 „Kad za Dodoa (Kaledov nadimak) nema crteža, znamo da Ala nije dobro,“

A onda se Mona iznenada ozari. „Imam nešto da Vam pokažem!“ Žustro se udaljila od stola. Toka, koji je tromo stajao na stolu između moje domaćice i mene, skoči na pod i pođe za sestrom svoje vlasnice u jednu od spavaćih soba porodične kuće. Čujem psa kako laje i sekundu kasnije Mona se vrati u dnevnu sobu sijajući, sa hrpom papira.

„Ovo su samo ona koja je moja majka čuvala ovdje. Ima ih mnogo više u drugoj kući.“ Mona ispusti pisma na sto i nasumice iz gomile izvuče jedno, a onda se nakašlja. „Ovo kaže: Baba i Dodo kriju se od baobaba od lava.“

Pokazuje mi crtež koji ilustruje tu rečenicu i objašnjava da njen obrat obino nešto nacrta za svog sina Kaleda (Khaled) na poleđini pisama koje piše. On na taj način komunicira sa svojim sinom kojem dijagnostikovan neverbalni autizam. „Kad nema crteža za Dodoa (Kaledov nadimak), znamo da Ala nije dobro.“

S druge strane papira, Ala Abdel Fatah napisao je pismo za odrasle. „Hej, mama,“ Mona mi prevodi. „Kao i obično, pišem ti odgovor, a da nijesam ni dobio pismo. Odgovaram ti na pismo iz februara i januara, ali ću vjerovatno brzo prekinuti, zato što je napolju vjetar i hladno je, pa želim da se vratim pod pokrivač.“

Žena sa crnim nikabom koja je osramotila predsjednika

Nakon što je vojska zbacila Muhameda Mursija 2013.g, ustrijemili su se na njegove podržavaoce. U avgustu iste godine, najmanje 900 Mursijevih simpatizera je ubijeno kad su snage bezbjednosti ovorile vatru na sjedeću akciju na trgovima Raba Al-Aldavija i Al-Nahda.

Mnogi članovi Muslimanskog bratstva, sa kojim je Mursi bio povezan, uhapšeni su. Tokom narednih godina, ta organizacija je poništena. Iako je ova organizacija pretrpjela najgoru represiju vojne vlasti, zapadni mediji nijesu dovoljno izvještavali o njihovim uhapšenim članovima, iako se čini da oni vole da pišu o takozvanim liberalnim zatvorenicima.

Gotovo da je nemoguće razgovarati sa članovima Muslimanskog bratstva u Egiptu. Sami pomen imena te organizacije u javnosti može da izazove sumnju. Zbog toga sam organizovao video poziv sa Omarom Sveikom (Omar Sweikh), koji je prebjegao u Tursku nakon što je pušten iz zatvora.

Porodica Sveik je blisko povezana sa promursijevim kampom i za to je platila visoku cijenu. U svom karakterističnom lakonskom stilu, Omar Sveik mi priča kako se režim osvetio tako što se okomio na jednog po jednog člana njegove porodice. Prvo su nestali Omar i njegov brat. Oni su izdržali teško mučenje i obojicu su pojedinačno silovali zatvorski čuvari.

Kad je Omarov brat opisao događaje u pismu majci, ona je odlučila da više ne ćuti. Kontaktirala je nekoliko medija i glasno čitala djelove pisma svog sina na Al Džaziri.

Kampanja koja je uslijedila postala je svjetska vijest. „O tome su razgovarali u Kongresu u SAD i u Evropskom parlamentu. Kada bi neko iz SAD posjetio Egipat u to vrijeme, pričali bi o mojoj mami i mom bratu. To je napravilo veliku pometnju.’

Svojim televizijskim nastupima, u kojima je stalno nosila crni nikab, majka Omara Sveika je uspjela da uradi nešto što je malo ko drugi uspio prije nje: osramotila je egipatskog predsjednika pred njegovim zapadnim saveznicima.

Ubrzo potom uslijedila je odmazda. Omar Sveik je do tada već bio pobjegao u Tursku. „Upali su u našu kuću u Kairu dok sam razgovarala s majkom preko telefona. Odjednom je spustila slušalicu. Mislila sam da se prekinula veza. Dva minuta kasnije, zvala me sestra da mi kaže da su u kući. Odveli su moju majku, moju 18-godišnju sestru i mog oca. Mog mlađeg brata ostavili su samogu kući.“

„Moja majka ima dijabetes i imala je operaciju na stomaku prije nego što su je odveli,“ priča mi Sveik sa suzama u očima. „Ona mora da pije dosta ljekova da bi preživjela, ali otkako je uhapšena, nijesu joj dozvoljene posjete.“

„Ne znamo da li ljekovi koje joj šaljemo uopšte dolaze do nje i da li dobija naš novac i hranu. Ne znamo ništa o njoj, osim da je živa, jer se prije desed dana pojavili pred sudom.“

„Patnja ne prestaje na zatvorskoj kapiji“

Kao dijete, Aida seif El-Daula provela je mjesece sa svojim odbjeglim stricem, koji je pobjegao iz zatvora za vrijeme Naserove vladavine. „Moji roditelji su se bojali da ću progovoriti o njemu ako neko iznenada uđe, pa su nas zaključavali u istu sobu.

U toj sobi posijano je sjeme Aidinog aktivizma. Njen stric nije progovorio ni riječ, ali su nekako njih dvoje izgradili povezanost.

Kroz svoj rad kao psihijatar i kao šefica Centra za rehabilitaciju žrtava državnog nasilja El-Nadeem, Aida Seif sada svakodnevno dolazi u kontakt sa porodicama koje nose traume iz zatvorskog iskustva. Ona slika sumornu sliku porodičnog života nakon njihovog oslobađanja.

„Patnja ne prestaje na zatvorskoj kapiji,“ priča mi u svojoj dnevnoj sobi u Kairu. „U početku, naravno, postoji sreća zbog vraćanja porodici, ali tek tada počinje popunjavanje brojnih praznina. Toliko mnogo novih pravila koje treba naučiti, toliko mnogo očekivanja. I suočavanje sa činjenicom da su njihove porodice uspjele da prežive bez bjih. To je kazna i za zatvorenike i za njihove prodice.“

Mnogi bivši zatvorenici se suočavaju sa zdravstvenim problemima koje je izazvala trauma. „Sve u svemu, tu je čitav spektar anksioznih poremećaja, afektivnih poremećaja, kao što je depresija i nekoliko slučajeva poremećaja spavanja, gubitak apetita, seksusalne smetnje, gubitak povjerenja u ljude, pa čak i one najbliže.“

 „Mnogi od mojih klijenata se osjećaju krivim što su izašli dok su njihovi prijatelji ostali unutra.“

Zatvor cilja lomljenje volje kod zatvorenika, kaže Aida Seif El-Daula. „U zatvoru nedotaje logika. Sve zavisi od ovog ili onog policajca ili sudije, bilo da ostaneš u zatvoru, ili te puste, bilo da imaš posjete ili ne. Isto važi i za ljekarsko liječenje.“ „Islamisti u zatvoru Tora s maksimalnim mjerama bezbjednosti nijesu godinama imali posjete. Ljudima kao što je Ala nijesu dozvoljene knjige, čak ni one iz zatvorske biblioteke. Oni prolaze kroz potpunu izolaciju. Čak i kad Ala ide na sud, prevoze ga samog, u tenku.“

„A onda imate i nešto što se zove krivica preživjelog. Mnogi od mojih klijenata se osjećaju krivim što su izašli dok su njihovi prijatelji ostali unutra.“

„U zatvoru postoji neka čudna prisnost. Dijelite priče, sjećanja, može se desiti da briznete u plač ispred svojih zatvorsih cimera. Možete i da se svađate, ali pred policajcem se ujedinjujete. Ogroman broj njih kaže da je ostavio neki dio sebe unutra.“ „Možda počinju da vjeruju da ih ne može razumjeti neko ko nije prošao kroz njihovo iskustvo. I to je istina. Drugi to ne mogu razumjeti.“

Jaružanje nasuprot ljudskim pravima

U januaru 2013.g. Bajdenova administracija je najavila da će zbog pitanja ljudskih prava povući 130 miliona dolara vojne pomoći Egiptu. To znači da međunarodna zajednica ima načina da sve autoritarniji egipatski režim udari tamo gdje ga najviše boli. Međutim, do sada je upotreba tog instrumenta bila ograničena, uglavnom zbog toga što Zapad El-Sisijev režim vidi kao saveznika u borbi protiv ilegalnih migracija i međunarodnog terorizma.

Fransoa Korne d'Elzijus (François Cornet d’Elzius), belgijski ambasador u Egiptu prilično otvoreno kaže: „Mi smo pomalo licemjerni. […] Imamo mnogo toga da izgubimo, posebno ekonomske interese.“ Nakon toga pokazuje spisak najvećih ugovora belgijskih kompanija u Egiptu, među kojima je i jaružanje Sueckog kanala (vađenje mulja bagerom prim. prev.)od strane DEME, izgradnju novog Velikog egipatskog muzeja od strane BESIX-a i ugovora koji se odnose na luku Antverpen.

 „Među diplomatama postoji nevoljan konsenzus da se el-Sisiju dozvoli da radi po svome sve dok postoji napredak u infrastrukturi i objektima od javnog interesa.“

Na pitanje da li postoje ugovori vojne prirode, ambasador odgovara sa više opreza. „Postoji aktivnost“, kazao je kratko i dodao da su to osjetljive informacije i da ne želi da nastavi sa tom temom.

 „Belgija želi stabilnost trgovine i kontrolu migracija. El-Sisi garantuje te interese.“ „Među diplomatama postoji nevoljan konsenzus da se el-Sisiju dozvoli da radi po svome sve dok postoji napredak u infrastrukturi i objektima od javnog interesa,“ zaključuje ambasador, dodajući da „[egipatska] vlada ulaže iskrene napore za održavanje mirnog suživota muslimana i Kopta u zemlji, kao i prava žena.“

Belgijska diplomatska misija se dijelom zalaže i za poštovanje ljudskih prava u Egiptu i da zastupa belgijske državljane u toj zemlji. Zato sam bio prilično šokiran kad sam shvatio da se Ambasador ne sjeća Suhejlinog imena, državljanke koju bi trebalo da zastupa i kojoj je Ministarstvo vanjskih poslova obećalo da će se založiti za Ahmedovo oslobađanje.

Ambasador je dodao da „ambasada koristi svaku priliku da kaže da ti elementi (slučaj Ahmeda Samira Santavija) uzrokuju ogromnu štetu po belgijsko-egipatske odnose.“

Sporadične dobre vijesti

Na povratku iz ambasade prolazim pored policijske stanice Abdeen u centru Kaira. Nedjelja je veče i noć je pala na grad. Tiho posmatram razbacanu grupu ljudi koja čeka ispred ulaza, držeći u rukama plastične kese sa hranom, kako mi se čini. Da li bi to mogli biti članovi porodica koji pokušavaju da dostave neke osnovne potrepštine svojima najbližima? Bilo bi nepristojno da ih to pitam, pa samo prolazim pored njih, osjećajući umor u njihovim očima.

 „Tužno je da su u posljednje vrijeme jedine dobre vijesti koje dolaze iz Egipta one o oslobađanju ljudi iz zatvora.“

Što više saznajem o egipatskoj situaciji u zatvorima, to mi postaje jasnije da su porodice zatočene zajedno sa svojim članovima u zatvoru. Njihove živote diktiraju ekonomske poteškoće, društveni ostracizam i stalna borba za poštovanje ustavnih prava zatvorenika, kao što su prava na posjete ili osnovna zdravstvena njega.

„Tužno je da su u posljednje vrijeme jedine dobre vijesti koje dolaze iz Egipta one o oslobađanju ljudi iz zatvora,“ kaže mi Amnestijev istraživač Husein Baumi dok sjedimo u kafiću po mom povratku u Brisel.

Egipatski istraživač Patrik Zaki oslobođen je 8. decembra 2021.g, poslije više od 20 mjeseci provedenih u zatočeništvu. Kasnije toga mjeseca oslobođena je i Sana Seif. Na tviteru gledam njene fotografije ponovnog susreta s njenim psom Tokom. Početkom ove godine oslobođen je i suprug Selin Lebran-Šaat, Rami, poslije 900 dana provedenih u zatvoru, i to pod uslovom da se odrekne svoje egipatske nacionalnosti. I noćna mora Ahmeda Samira Santavija i njegove porodice okončana je 30. jula, kada je el-Sisi pomilovao njega i još dvojicu zatvorskih cimera. On međutim i dalje ima zabranu putovanja.

Radost koju ove porodice dijele na društvenim mrežama je zarazna. Međutim, čovjek ne može da ne pomisli na hiljade drugih zatočenika i njihovih porodica, koji i dalje čekaju dan kada će njihovo izlječenje konačno početi.

Lejla Suif, majka u porodici aktivista, čita pismo koje joj je iz zatvora poslao njen sin Ala. Toka, pas njene zatvorene kćerke Sanee, pravi joj društvo.

MO*

 „Kad nema crteža za Dodoa, znamo da on nije dobro.“

Svake sedmice Lejla Suif ide u zatvor sa osnovnim potrepštinama, ali nije sve dozvoljeno da se unese. Ovoga puta se vratila sa: zatvorskim pismima, odjećom, mobilnim telefonom, šahovskom tablom i knjigama (između ostalog).

Krupni plan predmeta koji su zaustavljeni na zatvorskoj kapiji: kese za smeće, ajpod, aparat za pritisak, sat. Ispod – kolekcija Alinih tekstova objavljenih u oktobru 2021.g.

© MO*

Lejlina kćerka Sanaa isplela je ovu torbicu za ajpod kao poklon za majku. „Pravljenje ovakvih predmeta u zatvoru predstavlja nekih oblik otpora,“ kaže psihijatrica Aida Seif El-Daula.

Lejla Suif sjedi za kuhinjskim stolom, okružena pismima njenog sina i kćerke koji su u zatvoru. Njena porodica je samo jedna od hiljade njih koje je rasturio opšti represivni sistem el-Sisijeve vladavine.

Lejla Suif: „Ova kuća je dugo vremena prazna.“

Ovaj članak se bavi vrlo osjetljivom temom. Trebalo je hrabrosti pojedincima koje smo u njemu predstavili da o tom pitanju govore. Mnogi od njih više ne žive u Egiptu i nemaju namjeru da se tamo vrate dok god je Predsjednik el-Sisi na vlasti. Oni koji i dalje žive u toj zemlji, a svjedočili su, kao što su članovi porodice Seif, Aida Saif al-Daula i Muhamed Lotfi, prihvatili su, izgleda, svoju sudbinu članova progonjene opozicije. Utamničenje visi nad njihovim glavama kao Demokleov mač. Mogu samo da se nadaju da će njihova mreža odvratiti režim od ponovnog hapšenja, iz straha od memeđunarodnog skandarla.

Moj belgijski pasoš pruža mi privilegovanu zaštitu. I pored toga, objavljivanje mog imena bi moglo prouzrokovati zabranu ulaska u Egipat, zemlju i društvo koje sam zavolio. Zato sam odlučio da ostanem anoniman.

Članak je realizovan uz podršku Fonds Pascal Decroos voor Bijzondere Journalistiek.

TRANSKRIPT VIDEA

„Glup sam.“

„Dođavola!“

„Znaš li što je ovo?“

„To je prvo što ti urade u zatvoru.“

„Tjeraju te da sam sebe vrijeđaš.“

„Masovna hapšenja pretvaraju Egipat u zemlju rasturenih porodica.

Ne moraš da gledaš  daleko da bi vidio njihove posljedice po društvo, ako se zna da je procijenjeno da ima 60.000 političkih zatvorenika.

Stanje ljudskih prava u zatvorskim ćelijama je alarmantno.

Od zatvorenika se očekuje da sami nabavljaju ono što im je potrebno, što predstavlja teret za njihove porodice.

Članovi porodica provode sate u pokušajima da voljenima dostave osnovne potrepštine, a mnogi predmeti koje nose bivaju zaustavljeni već na zatvorskoj kapiji.

I pored toga, porodice zatvorenika pokazuju veliku istrajnost.

Pokret koji zahtijeva pravdu za zatvorenike prerastao je egipatske granice.

Ali, međunarodna diplomatija zatvara oči pred ovim problemom, dajući prednost ekonomskim interesima i el-Sisijevoj strogoj kontroli migracija.

Egipat - zemlja rasturenih porodica