Crnogorska publika u Baru i Podgorici ima priliku da krajem februara pogleda dugovjeku predstavu "Privatna proslava" po tekstu Maje Todorović u režiji Vladimira Aleksića. No, to nije jedina predstava koja ima dug život na sceni, a rađena je po tekstu Maje Todorović. Takva je i "Šćeri moja" Crnogorskog narodnog pozorišta, koja je prije neku noć prvi put izvedena uz prevod na znakovni jezik. Treba se podsjetiti i komada za djecu "Kinez" podgoričkog Gradskog pozorišta. Nimalo ne zaostaju ni komadi pisani za beogradsko Narodno pozorište ili Beogradsko dramsko pozorište, kao i za Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu. I njen rad na filmu nimalo ne zaostaje za teatrom, jer je scenaristkinja ili koscenaristkinja za filmove "Sutra", "Ajvar", "Tomu", "Šalšu", "Poslednjeg strelca", "Utopolis"... Logično, nijesu izostali ni uspjesi kada je u pitanju televizija, pa ime Maje Todorović čitamo na odjavnim ili najavnim špicama TV serija kao što su "Žigosani u reketu", "Dug Moru" (2. sezona), "Toma", "V efekat", "Vrata do vrata"...
A, što je to što je pokreće, i kako nastaju tekstovi na osnovu kojih se snimaju filmovi i serije, i izvode pozorišne predstave, s kojima s publika lako poistovjećuje, razgovaramo s Todorovićevom.
• Koliko Vam je bitan komad "Privatna predstava" i zašto?
– Bitna mi je kao i svaka koju radim, ali sam na "Privatnu proslavu" posebno ponosna jer smo je uradili u nezavisnoj produkciji i ma koliko da smo imali izazova nismo dozvolili da kvalitet "pati". Takođe mislim da ova predstava pokazuje da komercijalno ne mora da znači "plitko" i podilazi najnižim ukusima. Naprotiv.
• Autorka ste teksta i predstave Crnogorskog narodnog pozorišta "Šćeri moja". Riječ je o još jednoj dugovjekoj predstavi, koja je takođe imala veliki broj izvođenja. Radnju ste stavili u istorijski okvir, no čini se da je i ona, ipak vrlo savremena. Koliko smo odmakli od naslijeđa, tretmana žene i ženskog djeteta, u najširem smislu? Što je po Vama potrebno za istinsku i kvalitativnu promjenu po tom pitanju (i možda ne samo kad je to pitanje "na stolu")?
– Čini mi se da moja generacija manje "pati" od nekih pravila i normi, ali na žalost možda je to samo jer sam ja u komunikaciji sa takvim okruženjem. Zvanične brojke su i dalje poražavajuće, i pokazuju da su nasilje nad ženama i femicid i dalje strašan problem. Selektivni abortusi su i dalje prisutni. Ja, možda naivno, vjerujem da obrazovanje igra ključnu ulogu, jer sve dok nam ogroman procent stanovništva smatra da je za ženu najveća privilegija kada dobije muško dijete - u problemu smo.
• Što jednu predstavu čini dugovječnom, ne nužno i hit-predstavom?
– Dok god ima interesovanja za predstavu ona je na repertoaru. Dakle ako je dugo na repertoaru, očigledno je da joj se ljudi vraćaju jer ih tu nešto dira i zanima. Da li to znači da je nešto hit ili nije, ne znam, ali suštinski mi nije bitna ta "etiketa" hita.
• Možemo li reći da se bavite savremenim žarišnim, ali ujedno i svevremenim temama, onima koje pogađaju ne samo pojedinca, već i društvo?
– Kada se bavite pisanjem, dio tog procesa podrazumijeva neprestano posmatranje i promišljanje svijeta oko sebe. Upravo tako se prepoznaju i sagledavaju problemi u društvu, a iz prepoznavanja određenog problema, se rađa potreba za pisanjem. Barem je kod mene tako. Nikada ne polazim od ideje: "Ovo je sada aktuelna tema, hajde da pišem o njoj." Vjerujem da se istinska savremenost, a ponekad i svevremenost, može dosegnuti jedino kada se bavite onim što vas suštinski, lično i duboko zanima.
• Što Vam je, nećemo reći inspiracija, ali pokretač za pisanje?
– Pošto mi je pisanje posao - kao i u svakom poslu, pokrene vas egzistencija. Pišem i radim svakog dana, nemam doduše striktno radno vrijeme, što je ponekad sjajno, a ponekad i ne baš jer mi se radno vrijeme produži i na 12 i 14 sati. A onda kada sjednem da pišem moram da upotrebim sve što imam i znam da bih nešto napisala. Ima dana kad na kraju izbrišem i bacim većinu napisanog… Ali sve je to proces. Ne vjerujem u to pisanje kad te "pukne inspiracija". Da bi mogla da ti dođe inspiracija moraš da uzmeš da radiš i da misliš o tome što pišeš intenzivno i svakodnevno.
• Koliko se razlikuje, i kako pristupate nekom komadu kada ste Vi autor teksta, a kako kad se od Vas traži da dramatizujete djelo nekog drugog autora? Kako dolazite do onog "što je pisac htio da kaže", i koliko tu negdje, možda čak i neizbježno, "upisujete" i sebe i svoje iskustvo?
– U svakom djelu neminovno se upisuje dio mene i mog iskustva, jer bez toga je pisanje zapravo nemoguće. Svaka priča prolazi kroz lični filter, kroz način na koji je doživljavam i osjećam. Kada dramatizujem već postojeće djelo (uglavnom roman), tada okvir već postoji, kao i niz tema kojima se to djelo bavi, a moj je zadatak da pronađem jednu nit i od nje stvorim novo, samostalno djelo. Na jednoj scenarističkoj radionici, skript konsultant nam je uporno postavljao isto pitanje: "What is this story about more than anything else?" (O čemu je ova priča više od svega - Šta je suština ove priče?) To pitanje mi je ostalo kao trajna vodilja jer me primorava da se uvijek vraćam na to šta je najvažnije u tome što pišem.
• Može li umjetnik, a i smije li, biti izvan svog vremena i društva? (Iako ga društvo u kome živi često ne razumije, a često i "kažnjava"...)
– Ne usuđujem se da određujem šta ko može ili smije. Ipak, čini mi se da nerazumijevanje često proizlazi iz toga što se umjetnici intenzivno i kontinuirano bave analizom i promišljanjem svijeta u kojem žive. Taj proces ih nerijetko dovede do slojeva i uvida do kojih mnogi ljudi, opterećeni svakodnevicom i obavezama, jednostavno nemaju vremena da stignu.
• Kako objasniti i da u ovom vremenu naprednih tehnika i tehnologija, AI, pozorište živi, ima svoju publiku?
– Baš zato što je sve drugo virtuelno, ovo je živo. Prisutnost žive osobe ispred na sceni i pored vas u publici, zajedništvo u gledanju, razmjena energije…Podsjeti valjda i nas da smo živi i u stvarnom svijetu, a ne samo u virtuelnom.
