PIŠE: Jovanka VUKANOVIĆ
Riječ je o zavičaju i izbjeglištvu, o balkanskom usudu seoba, ali i o najdubljim i univerzalnim egzistencijalnim pitanjima: strahu od smrti, suočavanju sa zlom, o ljubavi, smislu ljepote trenutka, prirode i života.
Živaljevićeva ne bježi od svog pjesničkog nerva, dopušta da poetsko prožima događanja i kazivanja, jer sjećanje i uspomene, prirodno, teže stilizaciji, umekšavanju, poetizovanju. Takođe, ne uzmiče ni od mitološkog diskursa i fantastike, ali sve s mjerom i samo onoliko koliko je potrebno da osjetimo duh srednjovjekovnog Hvosna, bogatog manastirskog metoha, neispričanih priča Stefana Dečanskog, ili da razumijemo neraskidivu vezanost za zavičaj Pećanaca, rasutih širom svijeta krajem 20. vijeka.
Fokusirajući se na bolničku sobu, u kojoj prelomne trenutke života dijele stara, iskusna Albanka, mlada majka, lijepa Turkinja i senzibilna adolescentkinja, 17-godišnja Crnogorka, autorka gradi vezivno tkivo svog kolaža, metaforu o neophodnosti i ljepoti zajedničkog življenja.
Prijemčivost ove proze ogleda se, prije svega, u njenom lirskom tkanju čak i najjačih epskih slika koje autorka projektuje kroz naizmjeničnu slagalicu od svog dјetinjstva, zavičajnog prostora, i onog šireg, daljeg svijeta. Potom, svoj zavičajni milje raščlanjuje kroz još jednu dimenziju – istorijsku, a globalni, spoljnji svijet – u novonastanjeni crnogorski prostor, nakon kosovsko-metohijskog civilizacijskog debakla, i na evropski teren, na kojem je svoju sudbinu nastavio da prati i jedan broj autorkinih zemljaka.
Sve to, opet, reflektuje se kroz još jedan vizir – balkansku, toliko puta već ponovljenu omču, kroz čiju je eksploziju devedesetih prošloga vijeka krenuo rasap ljudskih duša, bilo jedinki, porodica, ili čitavih zajednica.
Taj višeslojni mozaik (pri)sjećanja, događanja, promišljanja i odgonetanja kanalisan je veoma staloženom vibracijom emocije i refleksije, stvarajući kod čitaoca utisak da je sav taj narativni naboj samo putanja do zaključka koji nam se postupno, tiho nameće, a koji bismo mogli pojasniti riječima: Da, drama je tu, smrt je tu, ali mi moramo dalje! Dakle, pred životom nema predaje. Ali, ići dalje, može se na više načina.
Da li će to "dalje" pulsirati onim okrnjenim dijelom našeg života, ili će ga "prevesti" u nešto veselije tonove, uz saznanje da se život ionako sastoji od načetih dјelića različite težine, zavisi od pojedinačne procjene, kao što nema ni unisone procjene da se život, kao takav, aksiomatski i prihvati. Tako, među onima koji su iz Peći tokom ratnih devedesetih doselili na crnogorsku obalu, piše Živaljevićeva, "dočekali tu i unuke, neki nikad nisu poželjeli da se okupaju u moru. I nisu se kupali. More nije postalo njihovo. Još sanjaju, kažu…
Hotel `Korzo`, dvorište Patrijaršije, Kameni most, Rugovsku klisuru…" A Zvonimirova majka, koju je ista sudbina dovela kod sina u Stokholm? "Neki ljudi se brzo privikavaju na novu sredinu", priča njen sin. "Prihvataju okolnosti. Moja majka je znala da će ovde počivati, zajedno smo pronašli i kupili ovo mesto na `slovenskom delu` groblja. Željela je da do kraja života bude srećna. Izabrala je to. I bila je srećna".
Usredsređeni na trenutnu muku, na zastoj koji je, sam po sebi, neizvjesnost, nova upitnost, dodatna strepnja, nijesmo ni svjesni da je dobar dio svijeta odavno raseljavan i nanovo naseljavan, da u toj rašomonijadi nedosljednosti u poimanju i praktikovanju esencijalnih pravila etike i civilizacijskih normi, on postaje izgubljena, ili tuđa zemlja. Sagledavajući ovu dramu na globalnom planu, čovjek, zapravo, traži odgovor na dodatno pitanje: ne da li je, već do kojeg stepena je prihvatljiv diktat "novih okolnosti". Traženje odgovora na ovo pitanje, bez sumnje, uvlači nas u globalnu dramu današnjeg svijeta koja se, isto tako jednakim intenzitetom, reflektuje i u svijesti pojedinca. Čak i drastičnije i pogubnije, iz razloga što je odbrambeni mehanizam pojedinca daleko krhkiji i neizvjesniji od kolektivnog. A psihologija nas svojim naravoučenijem podsjeća da je put od emocije do (re)akcije prekratak, u osnovi, violentan i razarajući, ili, pak, dug i teško dosegljiv. A to, opet, rezultira nedefinisanošću, nejasnoćom, različitim pritiscima i kvazi rješenjenima. Iako je u romanu "Metohija, goblen bez okvira" svoju priču postavila na sigurno i provjereno tlo, autorka joj time nije fiksirala "dostatnost" njenih dimenzija – narativni doseg, ideja, analitičko-kontemplativni segment. Jer, naracija se širi, nova iskustva traže nove pristupe, autorkina percepcija postaje sve senzitivnija. Vrijeme i život, bilo u sadejstvu, ili kroz distopijsku auru, konstantno preinačuju naše navike, doživljaje, tumačenja… Isto kao što se i na goblenu koji još nema svoju završnu estetičku ikonografiju – okvir – vez može nastaviti i time slobodno dopisivati ekspresija iscrtanih linija na njegovom platnu.
Tematski blokovi u ovom romanu gotovo se panoramski granaju (đedovina kod Peći, dјetinjstvo i školovanje, Manastir Dečani, Prokletije, Bistrica…bolnički ambijent, Beograd, Podgorica, Stokholm…) iskazujući, pritom, svaki za sebe, određeni specifikum u kojima se vremenska ravan dešavanja često prepliće i pretapa, što itekako dinamizuje lirski diskurs Sonje Živaljević. Ali, nigdјe oštrih uglova ni rubova, nigdјe naglih zavoja ni iznenadnih prekida. Prelazak iz jedne (atmo)sfere u drugu odvija se gotovo intuitivno, samo po sebi motivisano i opravdano. Bez obzira što je na paralelnom fonu naglašeno prisutna dramska zbilja, autorka je oplemenjuje specifičnim stoicizmom svoje lirike, ublažavajući na taj način njene udarce, isključivost, pa i mogući revanšizam. I sama se susrećući u dјetinjstvu sa ozbiljnošću jednog takvog trenutka (tuberkuloza) autorka nam kroz iskustvenu istinu šalje poruku da je neuhvatljivost životne radosti, koju, kao takvu, uglavnom i doživljavamo, više posljedica našeg neznanja i umišljenosti nego njene stvarne nedostupnosti. Otuda je iskustvena spoznaja svijeta najmjerodavnija ocjena naše prisutnosti u njemu. A svijet običnog čovjeka jeste neprestana odiseja, u kojoj gubi i ostvaruje, ide naprijed i vraća se, raduje se i tuguje… Sonja Živaljević je to zamršeno i složeno povjesmo naših života uspjela, prvenstveno lirskim vokabularom, da dubokom sugestivnošću prenese na stranice svoje proze.
(Autorka teksta je književna kritičarka)