Poslije romana „Suze Svetog Nikole”, koji je privukao značajnu pažnju čitalačke publike, sagovornik "Dana" Branislav Janković, nedavno se oglasio romanom „Zidanje ambisa” („Laguna”, 2021). Riječ je o djelu koje ima istorijsku potku, a radnja je situirana u daleki XIV vijek, kada se Božjim čudom velikom kralju Stefanu Urošu III vraća vid i on odlučuje da otpočne gradnju manastira Dečani.
• Kako je nastao, nastajao roman „Zidanje ambisa”?
– Da li se pisci mijenjaju sa svakom napisanom knjigom? Ponekad se zapitam koliko romani pišu pisce. Volio bih da neko postavi pitanje mojim junacima - je li, kako je nastao Janković i jeste li zadovoljni u kakvog je pisca izrastao? Znam kako sam zamislio to zidanje i taj ambis, e sad, bilo je potrebno spojiti ih, a to je teži dio posla. Roman je nastao iz moje želje da neke ljude od prije sedam vjekova vaskrsnem. Da oživim njihove tajne, strahove, snove, želje. A krenuo sam za jednim potpisom, visoko na vrhu jednog stuba u Visokim Dečanima, a tamo je pisalo: „Srđ grešni”. Pošao sam za tim grešnim umjetnikom i oživio i njega i njegov grijeh.

• U kojoj mjeri ste se gradeći priču rukovodili, držali istorije i istorijskih činjenica, a u kojoj mjeri u romanu dominira fikcija?
– Istorija je igračka pisaca i možemo da je koristimo kako hoćemo i kako nam odgovara, što uglavnom i radimo. Ponekad se trudim da pomirim činjenice i fikciju, a nekad ih namjerno posvađam. „Zidanje ambisa” je izmišljena priča u stvarnom vremenu i mjestu događanja. Istoričarima ostavljam da razluče istinu, meni kao piscu je bitna dobra priča, a za nju autor mora sam da se pobrine, jer uglavnom ona istina koju istoričari traže, nije tako lijepa.
• Jasno je da su upravo istorijske teme, naša tradicija, vjerovanja, običaji, Vaša književna, stvaralačka preokupacija. Kako je zapravo došlo do toga? Da li je to bila,,ljubav na prvi pogled” ili ste se prosto našli na tom putu, budući da živite u Nišu, gradu bogate, burne istorije, gdje svaki kamen svjedoči istoriju?
– Smatram da mi pisci nismo ni zagrebali po našoj istoriji i da ima mnogo tema i dalje neobrađenih i nepomenutih, a koje bi, sigurno, izazvale pažnju čitalaca. Možda je ta fascinacija prošlošću u našim djelima, želja da ostavimo zapis i jedan poseban pogled na prošle vjekove. Niš je grad - istorija, mjesto koje pamti svakog zavojevača i oslobodioca, grad koji su voljeli imperatori i kraljevi, prepun tragova prošlosti, nekad lijepe, nekad ružne, grad kome ćete se uvijek vratiti. I kao takav vječita je inspiracija.

• Kako ste odabrali naslov? Zvuči, priznaćete veoma pesimistički… Ipak, nosi značajnu simboliku…
– „Zidanje ambisa” je roman prepun simbolike. Neke stvari se vide tek kada ih dobro sakrijete. Želio sam da čitaoci krenu za simbolima i otkriju pravo značenje napisanog. U neke ambise padamo, u neke poletimo, zavisno od našeg poimanja ponora. Neke provalije preskočimo, neke zaobiđemo, pred nekima se vratimo, a ja sam odlučio da jednu ozidam. Mislim da nije pesimistički, naprotiv. Postoji li bolje mjesto za skrivanje od ambisa?
• Kako ste gradili likove, atmosferu, ambijent? Istorijski kontekst je veoma složen, međuljudski odnosi takođe…
– Književnost preslikava život, pa imate dobre i loše ljude, moralne i nemoralne, junake i kukavice, svece i grešnike. Trojica mojih junaka se razlikuju između sebe – misle dugačije, pričaju drugačije, ponašaju se drugačije, ali su i te kako slični. I ne znam šta više odlikuje i oslikava čovjeka – njegova djela ili njegova duša. Često su te dvije stvari u svađi. „Zidanje ambisa” je priča o malim ljudima u uvijek nestalnim i teškim vremenima na ovim prostorima. A, ja sam uvijek za one koje istorija nije zabilježila, jer vjerujem da je postojao i Srđ grešni i bunardzija Vidoje i ovo su njihove priče.

Mila Milosavljević