Jutro dvadeset i osmog avgusta proveo sam u kupovini nužnih stvari za kretanje po ovom terenu kao što su pokrivači, čizme i druge sitne potrepštine u društvu gostioničara Vuka, jednog mom. ka fini. h manira i bogato ukrašene nošnje iz svog kraja koji je sasvim korektno govorio italijanski.·U glavnoj cetinjskoj ulici sreo sam potom i upoznao gospodina H..., tj. ovdašnju vrlo uticajnu osobu te sam s njim zapodjenuo razgovor u vezi sa tim šta je Crnoj Gori najpreče da čini.
On mi je kazao da je neophodno proširiti teritoriju Kneževine kako na granici sa Hercegovinom tako i na onoj sa Albanijom ne bi li se tako došlo do luke: ukoliko to ne može biti Bar, dobro bi bilo da to bude bar Spič. Nije zaista bezrazložno što Crna Gora postavlja ovakav zahtjev jer na taj način želi da direktno opšti sa strancima, ali i da istovremeno ne bude više u tom smislu potčinjena Austriji.
U trenutnoj situaciji u kojoj se nalazi, Crna Gora je isuviše stiješnjena u svojim granicama jer Turska svojom teritorijom prodire duboko u njenu unutrašnjost sa dvije strane, ostavljajući joj pritom u posjed samo dvadeset hiljada milja u širini, što svakako veoma otežava njenu odbranu. I upravo je tim dijelom njene teritorije prošlog juna prošao Sulejman-paša sa vojskom u svom pohodu do Bara gdje se potom ukrcao na brodove. Žrtve koje je ovaj narod podnio u toku dvogodišnjeg ratovanja su ogromne i zaslužuju odista nadoknadu dostojnu veličine tog žrtvovanja po čemu se ovaj narod izjednačava sa najodvažnijim starogrčkim junacima.
Međutim, Crnogorci ne posjeduju samo ratničke vrline pošto su uz to i gostoljubivi i dobri. Seoske i poljske krađe, pljačke, otimačine su stvari potpuno strane i nepoznate među ovim planinama. Stoga njihov ministar unutrašnjih djela ne mora uopšte da razbija glavu kako da uvede i isplaćuje nagrade za hvatanje razbojnika u namjeri da očisti zemlju od prestupnika, a u vezi sa tim istim pitanjem ne može ni da očekuje da bude nagrađen za svoj trud. Jedan stari zakon koji je još uvijek na snazi zabranjuje ma kome da uzme čak i neku izgubljenu stvar nađenu na putu. U krajnjem slučaju, ako se takva stvar nađe na nekom skrivenom mjestu, dozvoljeno je onom ko ju je našao da je odnese na neko mnogo prometnije mjesto kako bi njen pravi vlasnik mogao laške da je nađe.
Žene se jako poštuju iako su usposlene najtežim poslovima, a kao nesumnjiv dokaz tome, reći ću da ni vojnici iz moje pratnje nijesu sebi nikad dozvolili da upute jednu jedinu riječ djevojci iz Kotora koja je, iako austrijska podanica, ipak njihova zemljakinja i govori istim jezikom. Kao posljednje dodaću još i ovo: poštaru koji svakodnevno ide sam sa Cetinje u Kotor, noseći često i dragocjenosti, nije se nikad desilo ništa strašno ili pogubno. Neka sve ovo, zato, posluži kao primjer mnogim mojim poznanicima koji Crnu Goru smatraju maltene zemljom naseljenom divljacima. I, neka iz ovih možda i sitnih, ali svakako važnih stvari, nauče kakav je pravi karakter i priroda ovog naroda.
Na zalasku dana, dok sam sjedio u kafani, vidio sam za susjednim stolom ministra unutrašnjih djela, vojvodu Petra i arhimandrita Crne Gore koji su me, kupivši nešto malo grožđa od neke žene koja je tuda prolazila sa košarom, darivali najljepšim grozdovima. Prihvatio sam njihov poklon i zahvalio se silom prilika gestovima (budući da niko od njih nije govorio italijanski). Oprostivši se o.d njih zaputio sam se sa zadov.oljstvom na večernji prijem kod knjaževog sekretara koji me je prethodno bio pozvao na objedovanje zajedno sa princom Vasiličikovim i još jednim drugim gospodinom, obojica, inače, u svojstvu načelnika Ambulante Crvenog krsta.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
