Budući da je Tito imao veliki uticaj na arapske nesvrstane zemlje, a Sjedinjene Države već deset godina nijesu imale kontakte sa arapskim svijetom, Ford je pozvao Tita da preuzme ulogu posrednika između Arapa i Amerikanaca i ubijedi arapske lidere da zauzmu "umjereniji kurs" po pitanju razrješenja krize. Poseban značaj u tom kontekstu mogao je imati "konstruktivan" jugoslovenski nastup na predstojećoj Ministarskoj konferenciji nesvrstanih zemalja u Peruu, zakazanoj za period od 25. do 30. avgusta 1975, neposredno uoči realizacije nove Kisindžerove posredničke misije na Bliskom istoku.
Bilo je očigledno da jugoslovenska strana nije bila naročito impresionirana izjavama o američkoj nepristrasnosti u odnosu na sukobljene strane na Bliskom istoku. Nespremnost Izraela da se povuče sa okupiranih arapskih teritorija u velikoj mjeri uslovljena je upravo američkim tolerisanjem izraelske isključivosti po tom pitanju. U jugoslovenskim političkim krugovima procjenjivalo se da je takva politika Sjedinjenih Država dovela do neuspjeha u pregovorima i ohrabrila Izraelce da ignorišu rezolucije Ujedinjenih nacija o Bliskom istoku.
Stoga je Tito tokom razgovora sa Fordom uporno insistirao na tome da Amerikanci pojačaju pritisak na Izrael da odustane od svojih maksimalističkih zahtjeva i ne zloupotrebljava američku podršku. Tito i jugoslovenska diplomatija su glavni uzrok zastoja u rješavanju Bliskoistočne krize vidjeli u slabosti američke politike etapnog rješavanja te krize kroz strategiju "korak po korak". "Nadali smo se da će se neki rezultati postići sa korak po korak pregovorima – oni se sprovode od strane sekretara Kisindžera. Ali, samo je jedan korak postignut. Sada mi se čini da smo u pat poziciji... Svjestan sam da ne možete da uradite ove stvari preko noći, ali svaki korak ne bi trebao da traje deset godina."
Minić je bio još direktniji i postavio je pitanje: "Šta mislite, gospodine predsjedniče i sekretare, da će se desiti ako ne bude uspjeha? Pomenuli ste rat, ali koje druge ideje osim svojih napora imate?" Pomalo nevoljno, Ford je priznao da bi u tom slučaju Amerikanci morali da nastave sa preispitivanjem takve politike i prihvate opciju (na kojoj je inače insistirala Jugoslavija) da se pristupi cjelovitom rješavanju Bliskoistočne krize, u sklopu jedne međunarodne konferencije, uz učešće Sovjetskog Saveza i svih involviranih arapskih zemalja i predstavnika palestinskog naroda. "Jedna mogućnost je da ćemo preći u Ženevu i zagovarati širok sporazum, iako znamo da je to manje poželjni tok akcije."
Objašnjavajući razloge zbog kojih se SAD protive održavanju Ženevske konferencije, Kisindžer je napomenuo da bi u tom slučaju "Arapi tražili da se tu uključi Palestinska oslobodilačka organizacija, a to bi moglo da dovede do zastoja koji bi mogao da traje mjesecima", jer Izraelci odlučno odbijaju da sjednu za pregovarački sto sa Palestincima. Ford i Kisindžer su smatrali da se palestinsko pitanje može riješiti tek pošto se prethodno postignu posebni sporazumi sa Egiptom i Sirijom. Dodatni argument u prilog američkoj tezi o nepoželjnosti održavanja Ženevske konferencije u skoroj budućnosti svodio se na stav o nejedinstvu Arapa po pitanju konkretnog rješenja krize na Bliskom istoku: "Oni koji poznaju Arape, smatraju da sa četiri grupe njih u istoj sobi, razgovori ne bi baš protekli mirno. To bi išlo na ruke izraelskoj strategiji odlaganja." […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
Ilustrovati sa fotografijom:
09-Predsjednik Ford uzvraća na Titovu zdravicu (foto: iz knjige ''Kisindžer u Beogradu'')
