Iako vladajući krugovi sigurno nijesu gajili posebne simpatije za Albance, njima je bilo stalo da uz što manje gubitke pacifikuju zauzetu teritoriju – kako onu koja je poslije razgraničenja pripala Srbiji, tako i teritorije koje su pripale Albaniji koje su zauzete u pokušaju da Srbija dobije izlaz na more. O tome govori postupanje vojnih vlasti na terenu odmah po slomu prvobitnog (ne mnogo jakog) albanskog otpora, ali i dokumenti srpske vlade u kojima se izdaju uputstva da se Albanci podstaknu da traže priključenje svojih krajeva Srbiji: da ih se željelo istrijebiti ili na silu rastjerati, tako nešto se ne bi činilo.
Do zločina je, međutim, ipak dolazilo. Postavlja se samo pitanje u kojoj mjeri, pod kakvim uslovima, od koga i nad kim. Ovo važno pitanje uzbudilo je duhove savremenika, a ni danas nije izgubilo mnogo od svoje zapaljivosti, što otvara i pitanje kvaliteta izvora na kojima se zasnivaju tvrdnje o srpskim zločinima. Vidjeli smo da je poslije slamanja otpora došlo do daljeg mirnog prodora srpske vojske. Do upotrebe sile, međutim, dolazilo je na mjestima gdje su Albanci pružali otpor. Do ovoga je posebno dolazilo prilikom pokušaja razoružavanja u Hasu, Dukađinu i Ljumi. U krajevima gdje je oružje vjekovima bilo ne samo dio narodne nošnje, već i uslov opstanka, takva mjera nije mogla naići na miran pristanak stanovništva, kao što su se u to i turske vlasti više puta uvjerile. Reakcija srpske vojske nije bila mnogo suzdržana.
Osvete je bilo i na granici gdje su Albanci isticali bijele zastave, da bi zatim podmuklo napadali vojsku. Ovo je naravno izazivalo ogorčenje, u kome sredstva za suzbijanje i kažnjavanje neprijatelja nisu mnogo birana. Do sukoba je dolazilo i kad su srpski vojnici pokušavali da se sami snabdiju hranom od lokalnog stanovništva, koje je i samo oskudijevalo. Trocki je kao razlog surovosti naveo i razočarenje srpskih vojnika što su im se Albanci suprotstavili oružjem koje su od Srbije dobili. Iako je ubijanje zarobljenika bilo zabranjeno, do njega je po nekim izvještajima dolazilo ako komandanti to nijesu sprečavali. Međutim, i sam Trocki navodi da je i način borbe Albanaca bio nemilosrdan i da su oni ubijali sve pred sobom. Po riječima Trockog, najgore zločine i nije počinila regularna srpska vojska, nego rezervisti i posebno, "domobranci" i četnici – koje je okarakterisao većinom kao ološ koji se pridružio vojsci samo radi pljačke. Drugi izvori ovo potvrđuju, i to kad su u pitanju zlodjela svih saveznika. Njima je bilo ostavljeno da obave razoružavanje stanovništva, pri čemu je dolazilo do zločina, i to i nad hrišćanima. Nekad su njihovi ekscesi navodno bili toliki da je regularna vojska morala da interveniše. Bilo je i pljačke od strane regularne vojske, i to kako od oficira, tako i od strane običnih vojnika. Jasno je da su ovakvi postupci izazivali nezadovoljstvo i otpor Albanaca, što je onda opet izazivalo vojnički odgovor od strane srpske vojske. Treba, međutim, imati na umu da jedan dio pljačke, paleži i ubistava nije počinjen od srpske vojske ili četnika, već od lokalnog hrišćanskog stanovništva kod koga se vjekovna vjerska mržnja stopila s klasnom i izlila u talas odmazde prema muslimanima. Ovo je posebno bio slučaj u Makedoniji.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
