Pripadnici turske i albanske nacionalne manjine ušli su u sastav Srbije i Crne Gore porazom Osmanskog carstva u Prvom balkanskom ratu. Do početka Prvog svjetskog rata ove dvije kraljevine su samo donekle uspjele da integrišu novopripojene teritorije i njihovo stanovništvo. Započeli su, međutim, procesi koji će se poslije prekida izazvanog bugarskom i austrougarskom okupacijom, nastaviti od jeseni 1918.
Vjerovatno ima istine u tvrdnji da su albanski ustanci prvih godina XX vijeka, a pogotovo posljednji, 1912. godine, olakšali pobjedu Srbije i Crne Gore u Prvom balkanskom ratu. Međutim, tvrdnje nekih albanskih istoričara da su ti ustanci omogućili srpsko-crnogorsku pobjedu sigurno su pretjerane: obije kraljevine su i protiv nesravnjivo jače Habzburške monarhije pokazale šta mogu na vojnom planu. Isto tako je pretjerana i tvrdnja da su Srbija i Crna Gora napale Tursku zbog uspjeha albanskog ustanka, iako je on svakako bio faktor koji je srpska politika htjela da iskoristi da oslabi Tursku. Srbija je snabdijevala oružjem albanske ustanike, ali je istovremeno pokušavala da ih međusobno zavadi, i da na taj način oslabi oba protivnika.
Prije početka neprijateljstava s Turskom, predsjednik srpske vlade, Nikola Pašić je preko posrednika stupio u vezu s nekim albanskim vođama u želji da pridobije njihovu neutralnost. U tom cilju on im je obećao slobodu vjere, službenu upotrebu albanskog jezika i albansku vlast u opštinama i srezovima naseljenim Albancima, očuvanje njihovog običajnog prava, pa čak i albansku skupštinu koja bi odlučivala o albanskim školskim, sudskim i vjerskim pitanjima. Ovo, kao i neki drugi kontakti, nije urodilo plodom, a Albanci su na jednom zboru u Skoplju 10. oktobra riješili da oružjem brane Tursku (protiv koje su se do nedavno bunili) koja im je u tom cilju na raspolaganje stavila 63.000 pušaka. No uprkos velikoj agitaciji (dijelom i od strane austrougarskih konzula i njihovih agenata), odziv dobrovoljaca bio je daleko ispod očekivanja: svega oko 16.000 se pojavilo na granici. Srpske vlasti su izdale nekoliko proglasa u kojima su pozivale Albance da ostanu mirni i obećale da im se u tom slučaju neće ništa desiti, dok je za komandanta Treće armije koja je operisala prema Kosovu postavljen Božidar Janković koji je od ranije imao dobre veze s nekim albanskim prvacima. Samo su prve borbe bile žestoke, a srpska artiljerija je brzo rastjerala albanski bašibozuk. Albanci su pružali otpor samo do pada Prištine 22. oktobra 1912. Kada im je obećano da neće biti gonjeni, naoružani Albanci u Drenici i pećkom kraju su se predali. Zahvaljujući Sadiku Rami koji je bio prijatelj srpskog konzula, srpska vojska je mogla mirno proći kroz Drenicu i Prekoruplje: u 150 albanskih sela nije opaljen ni metak, a i odziv za predaju naoružanja je bio relativno dobar. Što se crnogorskih snaga tiče, one su u početku protiv Turaka imale pomoć katoličkih Malisora i Rugovaca, kao i Albanaca Plava i Gusinja, ali su Albanci poslije prvih pobjeda počeli da uslovljavaju dalju saradnju zahtjevom za autonomijom.
Srpska komanda imala je cilj da ovlada Kosovom, Metohijom i sjevernom Albanijom uz što manje otpora s albanske strane, a samim tim i uz što manje žrtava. Drugim riječima, nije postojao nikakav plan istrebljenja albanskog stanovništva ili njegovog etničkog čišćenja o čemu se dosta govorilo i nažalost još uvijek govori. Naprotiv!
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
