Kada se govori o srpskim zločinima, treba imati na umu i izvore iz kojih potiče većina informacija o njima. Riječ je prije svega o spisima socijalista (Trocki, Tucović, Kosta Novaković), ili proalbanskih autora kao što je bila Edit Daram. Socijalisti su iz ideoloških razloga bili protivni ratu balkanskih saveznika protiv Turske, koji su ocjenjivali kao imperijalistički. Pored toga, njihove informacije, kao i dobrim dijelom one na koje se pozivaju i Daramova i Karnegijeva fondacija, bile su dobijene iz druge ruke, nekad iz (Srbiji ne baš sklone) štampe. Trocki nikad nije bio na samom frontu nego samo u njegovoj većoj ili manjoj blizini, jer dopisnici nijesu bili puštani na front. Drugim riječima, svi oni koji su izvještavali o zločinima bili su upućeni na izjave očevidaca na obije strane, a one svakako nijesu mogle biti mnogo objektivne, pogotovo kad je riječ o broju ubijenih. Iz srpskih izvora znamo da je dolazilo i do pljačke, i ubistava i paljevina, ali s velikom dozom sigurnosti možemo pretpostaviti da je njihov obim bio manji, nego što su Srbiji nesklone strane pokušavale da prikažu. Činjenica ostaje da srpska vlast nije svjesno išla na zaoštravanje odnosa s Albancima i drugim lokalnim stanovništvom.
Naprotiv, srpski organi vlasti su imali naredbu da čuvaju red, i ličnu i imovinsku bezbjednost svih stanovnika zauzete teritorije, a bilo je i pokušaja saradnje s Albancima, što su čak i ljevičarski autori spominjali. Što se turskog stanovništva tiče, srpska vojska je s njim na više mjesta uspostavila saradnju, koristeći ga protiv makedonskog stanovništva bugarskih simpatija. U cjelini uzevši, srpska vlada je stupajući u Prvi balkanski rat željela da ostvari svoje teritorijalne pretenzije uz što manju cijenu: njen cilj je bio zauzimanje prostora, a ne istrebljenje stanovništva ove ili one nacionalnosti ili vjere. To što je do sukoba, krvoprolića, pljačke, silovanja i paleži ipak došlo, krivicu su snosili neodgovorni elementi, kako unutar vojske, tako i unutar četničkih jedinica, ali i lokalno hrišćansko i albansko stanovništvo koje se opiralo razoružavanju, napadalo iz zasjede itd. Grubi postupci pojedinih starješina i jedinica izazivali su otpor, baš kao što su i albanski otpor i napadi iz zasjede izazivali silovitu reakciju vojske. Ne bi se moglo međutim govoriti o jedinstvenom obrascu ponašanja, kako srpske, tako ni albanske, ili turske strane, koji bi odgovarao svim mjestima i svakom vremenu tokom trajanja Prvog balkanskog rata. Srpski ekscesi, koji su u suštini otežavali ostvarenje strateških planova srpske vlade, bili su plod ljudske slabosti i nedovoljne discipline dijela vojnih lica i činovništva, a ne plod smišljene politike. Izgredi lokalnog hrišćanskog stanovništva su samo pogoršavali stanje.
Situacija na crnogorskom dijelu ratišta je u mnogo čemu ličila na onu na srpskom. Crnogorska vojska je na početku uživala pomoć dijela sjevernoalbanskih katoličkih plemena koja su tradicionalno težila autonomiji. Kada je počela da se nazire mogućnost nezavisne Albanije, ona su promijenila stranu. Muslimansko albansko stanovništvo od Berana, Rožaja, preko Plava i Gusinja do Peći i Đakovice bilo je neprijateljski raspoloženo, a dio muslimana, posebno u Sandžaku, se držao pasivno i iščekujući. Posle slamanja prvog otpora, dio muslimanskog stanovništva je pobjegao u Metohiju, Albaniju ili čak Malu Aziju.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
