O opasnosti da Brankove Kosti budu prekopane i da se na njegovom grobu podignu "dvori bečke gospoštine", u članku "Srpskom narodu. Prenosimo Kosti Branka Radičevića!"dalje se kaže:
To je izazvalo srpsku omladinu u Beču, članove srp.[skog] akademičkog društva Zore, da su u svojoj skupštini 7. marta rešili, da se ozbiljno zauzmu i jednom do kraja izvedu zamisao o prenosu kostiju našeg neumrlog pesnika Branka Radičevića, da su izabrali iz svoje sredine eksekutivan odbor, koji će na se primiti sve agende oko te stvari i izvršiti još do kraja ove školske godine.
To je prinudilo i odbor koji se sklopio u tu cel i u Karlovcima još o Mitrovu 1877., da se u svojoj sednici 18. (6.) marta o. g. dragovoljno odazove pozivu od strane "Zore", te se prenos Brankovih kostiju izvede do to doba, te je odmah stao u sporazum sa Zorinim odborom. I evo se obraća na srpski narod ovim pozivom:
"Za prenos kostiju ište se materijalnih sredstava, žrtava, koje će do duše donijeti materijalnih koristi, ali tim više moralne dobiti, tim više časti i priznanja kod stranog svijeta i utjehe s izvršene blagodarnosti. Onaj narod je sposoban za kulturu, koji umije dostojno da uvaži djela svojih velikih sinova, ali koji umije da im dade i dostojna priznanja i poslije smrti njihove. Drugi narodi to svakom prilikom pokazuju i prije neku godinu i braća Hrvati prenesoše kosti pjesnika Petra Preradovića iz Vinernajštata u svoju sredinu u Zagreb.
Srpski narode, na tebe je red, da se dostojno odužiš jednom od svojih uzoritih muževa. [...]
Molimo i pozivamo sve rodoljube, koji su ma kad busi kojom prilikom skupili koji novčić u cel, da se prenesu kosti našeg besmrtnog Branka, molimo ih i pozivamo da ovom odboru u Karlovcima (na adresu potpisanoga predsednika) ili onom odboru Zorinom u Beču (na adresu: Petar Despotović, stud. phil, Wien, Universität), kako je kome zgodnije, taj novac izvole poslati i staviti na raspoloženje u istu cel.
Ujedno molimo i pozivamo sva prosvjetna, pjevačka i druga društva i zadruge i sve rodoljube, da svojski prionu, te na sve strane prikupljaju dobrovoljne novčane priloge u tu cel, i neka ih izvole poslati ma kome od ova dva odbora. Sklapajte odbore i priređujte zabave, na tu cel! Mi ćemo se i pojedinim pozivima obratiti na pojedine poznate rodoljube i nadamo se dragovoljno da će nam se odazvati. Ujedno molimo i pozivamo svakoga Srbina, koji je voljan, da poradi u svom krugu oko te stvari, da nam se i sam što prije javi. Za sada je najnužnije, da se nabavi novčanih sredstava. A kako je, kao što napomenusmo, mali rok još ostao, rok je od jedva dva ili tri mjeseca, nije nužno, da ističemo kako živo treba prionuti na djelo. Oklijevanja više nema! Kad, u koji dan i kojim načinom će se obaviti prenos, objavićemo docnije, ali za vremena. [...]
Očekujemo dakle što prije što obilatiju pomoć i primićemo svaki savjet, koji bude išao na to, da svečanost bude što dostojnija naroda i pjesnika. O tome, kao što su neki glasovi bili istakli i u javnosti i u privatnim društvima, da bi Branka trebalo drugdje prenijeti a ne na Stražilovo, više ne može biti govora već i s toga, što je vrijeme i suviše kratko, da i ne uzmemo u obzir baš i samu pjesnikovu želju, a on treba u tome da nas najviše rukovodi.
Potpisnici ovog proglasa, odnosno odluke koju je donio Karlovački odbor, bili su gimnazijski profesori – Pavle Krečarević, predsjednik i jedan od perovođa Pavle Marković Adamov, koji je kasnije pokrenuo list "Brankovo kolo", obojica profesori Karlovačke gimnazije, i Jovan Pačariz, profesor gimnazije u Novom Sadu.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
