U tri sata sjutradan ujutro stigli smo u solunsku luku, ali smo se mogli iskrcati tek u sedam sati, a moj voz je polazio za Đevđeliju u osam sati. Ipak, primoran sam da svratim u srpski konzulat da se raspitam za uputstva koja su data iz Niša za mene. Jedan fijaker, blagodareći dobrom bakšišu, odvezao me tamo tako brzo da nijesam imao vremena da vidim išta od ove varoši, koja mi je bila potpuno strana. Sve je spremljeno u konzulatu i isti fijaker odvezao me je na stanicu Žonksion 10 minuta prije polaska voza. Za dva sata mi smo u Đevđeliji, na srpskoj granici, gdje treba promijeniti voz.
To je bio moj ulazak u Srbiju. Istina, u tome času nijesam mislio da će od tog časa moja sudbina biti vezana za udes ove zemlje. Mislio sam da ću tu izvršiti dužu ili kraću anketu da obavijestim svijet o onome što se dogodilo na ovoj ratnoj pozornici, ali nijesam mogao predvidjeti da će ovi vojnici koje sam vidio prvi put, postati moji borbeni drugovi i da će mi sama zemlja postati isto toliko mila koliko i moja zemlja, Švajcarska.
Moji prvi utisci? Prosto čuđenje. Naviknut na čistoću i na pretjerani red naših švajcarskih stanica, u kojima putnici naliče više ili manje jedan na drugoga, vidio sam tu jedan raznolik narod koji zauzima sve, čekaonice, kejove, prugu i t.d. Bilo je tu visokih i lijepih žandarma koji su još nosili plavozagasitu predratnu uniformu, činovnika u raznim uniformama, makedonskih seljaka i seljanki sa svojom nošnjom potpuno nepoznatom za mene, i koji su nosili nevjerovatne denjkove, obavijene šarenim ćilimom. Cigani u dronjcima lutali su svuda i nudili se da ponesu prtljag. Nekoliko oficira i nekoliko vojnika imali su šajkaču, koju sam vidio prvi put. Sve to okupano blistavom svjetlošću jednog lijepog, već jesenskog, istočnog jutra.
Ne znajući ni riječi srpski, pitao sam se kako ću se snaći, kad mi se obrati, na savršenom francuskom jeziku, šef carinarnice, G. Simić. Blagodareći njemu uspjelo mi je da doručkujem u nekoj vrsti drvene kolibe koju su putnici zauzeli na juriš. Tu sam pojeo svoju prvu sarmu. Izviješteni o mom dolasku, policijski komesar i oficiri došli su da me pozdrave i zadržali su mi mjesto u prepunom vozu koji je imao da nas odvede u Skoplje.
Nema više različitih klasa u vozu. Cio svijet se smješta tamo gdje nalazi mjesta, u prvoj, drugoj ili trećoj klasi. Ja sam među jednom grupom studenata koji se vraćaju iz Francuske da se jave vojnim vlastima. Cio svijet govori francuski i ovi mladići mi govore o svojoj želji da brane svoju nepravedno napadnutu zemlju. Kasnije, srio sam više njih na frontu, a mnogi su pali na polju časti. Samo jedan ili dvojica dali su se osloboditi vojne dužnosti i više su voljeli da produže u potpunoj bezbjednosti svoje studije, dok su se njihovi drugovi borili i ginuli za Otadžbinu. Rezervisti, još u seljačkom odijelu, ulaze u voz da se pridruže svojim jedinicama.
Radoznalo gledam na prozor. Kako su ove planine gole! Mutni Vardar teče između dviju obala, pokrivenih gotovo tropskom vegetacijom. Zaustavljamo se: Udovo. Moj susjed me gurnu laktom: "Vidite li onog čovjeka tamo sa fišeklijom?" reče mi on. "To je vojvoda Babunski, jedan od naših najslavnijih i najhrabrijih komita." Pogledah i vidjeh jednog čovjeka, poluseljaka i poluvojnika, nemarno oslonjenog na karabin. Ali on se osvrće na našu stranu i gleda nas, i taj pogled sa gvozdenom energijom, a ipak blag, čini da sam instinktivno osjetio da ovaj čovjek znači nešto, da je sila. To je, dakle, komita!
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
