Što se nesrpskog stanovništva tiče, ono se i prije i poslije razgraničenja tek postepeno mirilo s novom državljanskom pripadnošću. Slobodno možemo reći da se taj proces nije potpuno završio do 1941. Kao i u južnim krajevima, promjene u unutrašnjoj i spoljnoj politici i propaganda iz matičnih zemalja svako malo su budile nadu u promjenu granica, a, kao što ćemo vidjeti, jugoslovenska politika je učinila malo da pridobije stanovništvo na novostečenim teritorijama. Državna politika se u tome pokazala, u najmanju ruku, nespretnom, tako da je brzo prokockala i simpatije velikog dijela onih, koji su ih isprva za mladu Kraljevinu gajili. Još je bilo teže, ako ne pridobiti, a onda bar primiriti pripadnike nacionalnih manjina. Čim je prošla prevratna stihija za koju su se imućni slojevi plašili da će se izroditi u socijalnu revoluciju, i komunistička vlast u Mađarskoj, mađarska i mađarofilska elita je ponovo počela da baca čežnjive poglede preko granice. Činovništvo za koga još nije bilo dovoljno zamjene, dijelom je nastavilo da pruža pasivan otpor, pa su se otpuštanja i protjerivanja nastavila. Uz ostale nepopularne mjere na mnogim poljima, veliki, ponekad i nasilni, otpor običnih ljudi izazvala je regrutacija - ne samo pripadnika manjina i ne samo u sjevernim krajevima zemlje. Nezadovoljstvo ovom mjerom, inače normalnom u svakoj državi, bilo je izazvano zasićenjem četvorogodišnjim krvavim ratom i drugim faktorima. Ovo je dovelo do uzimanja talaca u njemačkim i mađarskim selima. Pripadnici manjina u sjevernom dijelu zemlje dodatno su bili nezadovoljni jer su vlasti pokušavale da ih regrutuju prije isteka prava opcije (1922.), dok su im istovremeno uskraćivale biračko pravo pod izgovorom da rok opcije još nije istekao. [...]
Ulazak nacionalnih manjina u sjevernim djelovima zemlje u novu državnu tvorevinu bio je kraći i manje buran nego u južnom. Tome je bilo više razloga. Dijelom su pripadnici nacionalnih manjina živjeli rasuto, ili u malom broju među jugoslovenskim stanovništvom, tako da su bili nemoćni da utiču na svoju sudbinu u danima prevrata. Dijelom se radilo i o političkim odlukama: Mađarska je dozvolila mirnu okupaciju svojih južnih krajeva vjerujući da će na kraju na mirovnoj konferenciji sačuvati državnu cjelovitost; štajerska vlada zbog vojne slabosti i zavisnosti od uvoza hrane nije pokazivala veliku borbenost i težnju da zadrži njemačke enklave; diplomatski i vojno (prisustvom francuskih trupa) onemogućen je srpsko-rumunski rat oko Banata; Međumurje je zauzeto munjevitom ali malom vojnom akcijom, dok slični pokušaj u Prekomurju nije urodio plodom. Dalji razlozi koji su doprinijeli uglavnom mirnom priključenju (paradoksalno!) bili su socijalni nemiri koji su počeli da se šire na bivšim habzburškim teritorijama i koji su omogućili da se lokalne elite, zarad očuvanja materijalnih interesa, isprva pomire sa srpskom vojnom okupacijom. Struktura stanovništva i njegov raspored, takođe su bili povoljniji po pobjednike nego na Kosovu i Metohiji. Geografija je takođe učinila svoje: prostrane ravnice pogodne su za sudare vojski, ali ne i za gerilsko ratovanje bandi [...]
Treba međutim imati na umu da su događaji 1918. i 1919, kao i narednih nekoliko godina, bili samo početak uključivanja nacionalnih manjina u novu državnu zajednicu. Taj proces će se nastaviti, doduše manje burno, i kasnije. Ali to je u velikoj mjeri važilo i za pripadnike jugoslovenskih naroda.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
