Knjaz Nikola, koji je od djetinjstva obučavan vojnim i atletskim vještinama i koji je rano postao izvrstan strijelac i neustrašiv jahač, obrazovan je, kao i njegov brat-vladar, srpski knez Milan, u Parizu. (Terminom "brat-vladar" nije označeno krvno srodstvo, već je to izraz koji se tada koristio uopšte za vladare-prim.prev.) Dio svog dječaštva proveo je u Trstu, u kući otmene slovenske porodice iz koje je poticala njegova strina, princeza Darinka; i upravo po nagovoru ove gospođe, entuzijastičnog pobornika francuske kulture, sinovac njenog muža poslat je u licej "Luj Veliki". Iako se Nikola sa zadovoljstvom prisjeća tih prvih dana u Parizu, nikada ga nije zanijela lagodnija strana gradskog života. Slobodoumlje i život bez stega koji su ostavili svoj pečat na Milanu, i trajno uticali na njegov ukus i navike, nijesu privlačili Nikolu koji je, već ispoljavajući predznake svoga vatrenog patriotizma, vladarske sposobnosti i pjesničkog dara, još uvijek bio u Parizu, žudeći da se vrati u svoje zavičajne planine, kad se, na vijest o ubistvu strica, vratio u Crnu Goru da preuzme dužnosti gospodara.
U novembru 1860. godine, dva mjeseca poslije stupanja na presto, oženio se Milenom Vukotić, sa kojom je bio vjeren još u djetinjstvu. Ona je bila kćerka čuvenog crnogorskog vojvode, brata po oružju njegovog oca Mirka u čuvenom boju na Grahovcu. Prvi važni događaj tokom Nikoline vladavine bio je rat s Turcima 1862. Ovaj rat poveden je zbog saosjećanja koje je ustanak njihovih srodnika po vjeri u Hercegovini pobudio kod ovih gorštaka kojih je u to vrijeme bilo manje od dvjesta hiljada duša. Ali uprkos junačkim podvizima crnogorskoga komandanta Mirka koji je sa dvadeset i šest ljudi odbranio gornji Ostroški manastir i doveo Turke u bezizlazan položaj u velikom okršaju kod Rijeke Crnojevića, neprijatelj je, pod komandom Omer-paše, Hrvata po rođenju, nadvladao, zahvaljujući uglavnom većoj disciplini i superiornijem naoružanju. Uslovi koje su pobjednici postavili u Skadarskom sporazumu (31. avgusta 1862), kojim je rat završen, bili su veoma teški: da ni jedna porodica ne može ući u Knjaževinu bez pasoša; da se nikakav ratni materijal ne može uvoziti u zemlju preko luke Bar; da se Mirko Petrović pošalje u doživotno izgnanstvo i da Turcima bude dozvoljeno da zauzmu glavni put od Hercegovine do Skadra, to jest dionicu između Nikšića i Spuža.
Poslednje dvije odredbe, koje su u potpunosti kršile crnogorski nacionalni suverenitet, nijesu nikada sprovedene. Mirko je nastavio da živi u domovini sve do svoje smrti 1867. godine, a tursko zauzimanje velikog glavnog puta, čime bi se Crna Gora odsjekla od Brda, nije nikada ostvareno. Tokom četrnaest godina mira koje su uslijedile po zaključenju rata s Turskom, mira koji ni zbog ustanka Krivošijana i pravoslavnih stanovnika sjevernog dijela Boke Kotorske protiv Austrijanaca 1869. godine, kralj Nikola nije bio podstaknut da naruši (ta je bila neutralnost veoma ozlojedila njegove podanike, ali je posigurno bila veoma mudra), zemlja je teško propatila od boleština i gladi. Uprkos ovim elementarnim nepogodama knjaz je ovaj period iskoristio da sprovede čitav niz prijeko potrebnih reformi: modernizovao je oružje i reorganizovao vojsku, osnovao sistem nacionalnog obrazovanja i svom narodu dao Ustav. Ovaj poslednji korak Nikola je učinio na Đurđevdan 1868. godine, a pod slobodoumnim uticajem njegove strine, princeze Darinke.
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
