Piše: Milisav S.Popović
Dok sam sticao saznanja o fenomenološkoj deskripciji čovjeka, svemir nam je bio platno. Morali smo da se bavimo kosmologijom, dijelom geologije, planetologijom i metafizikom. A jedan fantom iz tog doba je ostao da me proganja... Maldek.
Čuveni Maldek – kamen spoticanja cjelokupne nauke.
Ajde da shvatimo i zašto.
Postoji li u našem Sunčevom sistemu duh izgubljenog svijeta? Izgleda da je definitivan.
Astronomi su još početkom XIX vijeka, prateći Ticijus-Bodeov niz, predvijeli da između Marsa i Jupitera kruži planeta slična Zemlji. Umjesto zamišljene plave kugle otkrili su kamenčiće: Đuzepe Pjaci je 1801. uočio patuljastu Cereru, Hajnrih Olbers ubrzo Paladu i Junonu, a potom su se iz mraka zaređale hiljade novih tačaka svjetlosti. Ezoteričari su taj nevidljivi svijet nazvali "Maldek" (planeta koja se raspukla i od koje su samo lebdeće stijene ostale), dok ga je akademska zajednica opisala tek kao protoplanetu koja nikada nije dobila priliku da sazri, ali je Sunčevom sistemu ostavila najzanimljiviji grafit – asteroidni pojas.
Ukupna masa pojasa iznosi oko 3 × 10²¹ kilograma – svega četiri procenta Mjeseca. Da se čitava terestrička planeta (što znači – nalik Zemlji) raspršila eksplozijom, bila bi potrebna energija veća od 10²⁹ džula, milion puta snažnija od udara koji je zapečatio sudbinu dinosaurusa. Mnogo je uvjerljivija slika u kojoj gravitacioni stisak Jupitera, kosmičkim "mikserom" tokom stotina miliona godina lomi planetezimale u današnje C-, S- i M-klase stijena.
Spektroskopija i meteoriti donijeti robotskim sondama otkrili su hidratne silikate, amonijak i amino kiseline (Maldek je vrcao od života?!). To znači da je prije 4,5 milijardi godina u tom regionu vladala toplota dovoljna da led prelazi u tečno stanje, stvarajući mora na površini rastuće protoplanete. Ako je Maldek ikada imao tanku atmosferu, mikro-život je – barem teoretski – mogao opstajati ispod staklenih ledenih pokrova, slično biosferama koje pretpostavljamo pod korom Jupiterove Evrope.
Najodvažnije teorije sedamdesetih tvrde da je Maldek bio dom civilizacije koja je sama pokrenula svoj kraj – nuklearnim sukobom ili eksperimentom s energijom vakuuma. Iako nijedan teleskop nije pronašao abnormalne izotope koji bi to potvrdili, spekulacija nije sasvim beskorisna: podsjeća nas da bi globalni konflikt ostavio geološke tragove u vidu ksenona-129, staklenih sferula i radioaktivnih minerala - signala koje bismo, da postoje, prepoznali u asteroidima (to će jedino i ostati iza nas ako dođe do nuklearnog sukoba).
Najveći sačuvani spomenici Maldeka jesu Cerera – ledeno – glineni sferoid prečnika 940 km – i Vesta, ogoljeni željezno-kameniti embrion jezgra od 525 km.
Njihove površine bilježe kratere širine pola sopstvenog prečnika, svjedočeći o sudarima koji bi bili kobni za krhku litosferu formirajuće planete.
U vakuumskim komorama laboratorija širom svijeta naučnici i dalje simuliraju agregaciju prašine i posmatraju kako se elektrostatičke sile spajaju u "kosmičke sniježne grude".
Tek kada protosunce započne nuklearnu fuziju, fotonski vjetar i gravitacija razdvajaju pobjednike i gubitnike. Pomjerite Jupiter samo dva miliona kilometara bliže Suncu nastaće stabilan kameni globus između njega i Marsa – s morima, dinamičnom atmosferom i vulkanskim arhipelagom. Pomjerite ga malo dalje i regija postaje previše hladna za tanjenje leda, završavajući se rasutim stijenovitim krhotinama – nečim nalik onome što danas zovemo asteroidnim pojasom.
Maldekov primjer pokazuje da jedna decimala u orbitalnim parametrima odlučila između živog svijeta i beskonačnog kamenoloma.
Zašto nam je onda, na današnji dan, važan jedan nepostojeći svijet? (osim što je ovaj tekst za rijetke sladokusce i zaljubljenike u astro-fizičke teorije)
Narode moj, Maldek je ogledalo: uvid kako nastanjivi svijet ne čine samo "prava udaljenost od zvijezde", već i precizan ples između divovskih planeta, ritam sudara i djelić stepena u nagibu orbita. Kamenčići između Marsa i Jupitera svjedoče o projektu kosmičke arhitekture koji je pošao po zlu – ali i o tankom platnu sreće na kojem smo mi (Zemlja) nacrtani.
Možemo li se naučiti većoj skromnosti od ove: ako je cijela planeta mogla biti smrvljena (najverovatnije napredna i pogodna za razvoj složenih oblika života), koliko je tek onda tanak led na kojem kliza naša kultura.
Ostaje jasna opomena: civilizacije, baš kao i planete, mogu nestati tiše od šapata, ne ostavljajući za sobom ništa više od prašine koja svjetluca u dodiru sa sunčevim zracima.
Smatraš li i dalje da ti je život bezvrijedan?
Ti si slučajnost kreirana od milijardi nepodudarnih faktora, koje je uvezala kosmička sreća.
(Autor je književvnik)
