Piše: Krsto J. Pejović
Manifestacija Njegoševi dani i javna tribina Udruženja književnika Crne Gore na kojoj su nadahnuto o književnosti i umnosti vladike Rada govorili prof. dr Dragan Koprivica, književnici Novica Đurić, Milica Kralj i Perivoje Popović osim što je bila noć za pamćenje i noć bez duševne oskudice bila je prilika prisjetiti se epohalnog djela "Njegošu knjiga duboke odanosti". Knjige zbog koje se Isidora Sekulić s pravom smatra jednom od najvećih njegošologa. Njena knjiga o Njegošu kako sama autorka kaže, "`Prometeju Srpstva`, plod je i duhovni rezultat temeljnih proučavanja i finalni izraz duge umne i lične evolucije. To je knjiga zrelosti koju pisci rijetko dostižu. Kroz knjigu o njegovom svjetlom i neprolaznom liku živi i Isidora Sekulić, kao jedan od najvećih i najumnijih njegošologa u njedrima srpske kulture."
Interesantano je i saznanje da je Isidora Sekulić prije pisanja knjige obišla staru Crnu Goru, a pečat njenom istraživanju bio je obilazak Vranjine (Lesendra), gdje je upoznala Steva Počeka – čovjeka interesantne priče, čije je izlaganje plijenilo srpsku kniževnost. Kazivanje Počeka je i te kako doprinijelo da Isidora Sekulić dublje proučava Njegoša i njegov književni opus. Njena čežnja da što više sazna o Njegošu nije imala ime, željela je da sazna što više i učini Lovćensku kapu bliže nebesima. Njegoš, odnosno njegov život je za Isidoru Sekulić bila "najdraža spoznaja" jer je nakon odlaska iz Crne Gore znala da je Njegoševa duša cijeli kosmos. Takođe je znala da se vratila sa jedne nezaboravne duhovne akademije gdje je kroz razgovor sa težakom iz Vranjine shvatila je pred sobom u običnom čovjeku imala čovjeka božanskog predanja, čija priča je bila puna duha. Jamačno, bila je svjesna da je o Njegošu razgovarala sa čovjekom hrišćanskog shvatanja i da u njegovoj priči nije bilo mimoilaženja ni proizvoljnosti. Pri jednom susretu ispred Patrijaršije u Beogradu, Isidora Sekulić je doktoru Jovanu S. Dajkoviću, kazala da su saznanja S. Počeka o Njegošu bila saznanja narodnog filosofa, narodnog pametara. U razgovoru sa Stevom Počekom shvatila da je na pravom putu i vjerovala je u ono što "vjernik vjeruje". Sa takvim kriterijumom je prišla bez kajanja. Razgovori Isidore Sekulić sa Stevom Počekom su trajali više dana, čak i noć nijesu znali primijetiti od zanosa, kako je to zapisao učitelj Marko Jovićević, koji je bio prisutan njihovom razgovoru. Priča ovog časnog Vranjinaša dala je povoda Isidori Sekulić da zaključi da je u njemu stajala "duhovna samoća" i da je raspoloženje u njemu nastupilo početkom kazivanja o Njegošu, znajući da je mjera vrlina i vrhunac svakog Crnogorca. Sem toga, prihvatila je da je "nebeski zakon svakog Crnogorca, čojstvo" i da su se na Jezerskom vrhu "susreli mikrokozma i mikrozna". Za nju je važno bilo što Njeguši leže na Lovćenu, da je Rade Tomov sin Lovćena "mitska figura", "Bog uma duše svoje" i da je svako Njegoševo djelo originalna cjelina. Iz razgovora ne samo sa ljudima iz Stare Crne Gore, već i čitajući Njegoša, I. Sekulić je shvatila da je kod Crnogoraca vrijednost ravna etici, i to onoj etici na kojoj se zasniva data riječ svakog Crnogorca i Brđanina. Iz razgovora sa Stevom Počekom, Isidora je saznala da stanovnici Vranjine govore i neke riječi ekavski, i to kao: "seno", "vreme", "lep", "slep" i td. Zaključila da je narod ovog sela dugo bolovao, ako ne i stalno od malarične groznice, i da nije imao snage da izgovori cijelu – dužu riječ. Ovaj zaključak ukazuje do kojih perfekcija je zalazila Isidora Sekulić, odnosno da ništa nije prepuštala slučaju. Pored Vranjine i Manastira Kom, Isidora Sekulić je obišla i Žabljak Crnojevića, za koga je kroz suze kazala da je usamljeni sijedi starac, napušten od svakoga. Životu Riječkog grada (Rijeka Crnojevića) dala je snagu. Nisu joj promakli ni temelji Obodske štamparije, ni ostaci – zidine kule Petrovića (kula Svetog Petra Cetinjskog u Dodošima), kao ni Kupiduh (Kupido), nedaleko od Dodoša, na kojem je početkom XIX vijeka potpisan, odnosno zaključen pogranični mirovni ugovor. Isidora Sekulić je svojim ukupnim traganjem prikazala Njegoša kao usamljenog čovjeka koji je na nebesima sve opipao, čak i ono što mi na zemlji ne vidimo, a pri izučavanju njegovog lika i djela bila je posvećena običnom čovjeku iz naroda, koji je naizust znao Gorski vijenac, što je bilo uobičajena pojava.
I kako bi to kazao prof. dr Vukašin Baćović, ovo je samo znak u vremenu, radi vremena, da vrijeme ne bi ostalo nijemo.
(Autor je publicista)
