Jako sam razočarana. Izgubila sam nadu u svijet. Ljudska prava su samo laž. Međunarodno pravo zaštite novinara je samo laž. I više ne vjerujem u čovječanstvo, jer smo ubijani, na televiziji, na ekranima… i ništa. Niko nije napravio ikakav napor da ovo zaustavi. Vlade su gluve na ono što nam se dešava, na naše patnje, tiho priča Šuruk al-Alija, palestinska novinarka sa kojom je razgovarala Jelena L. Petković (ANEM)
Suočena sa glađu, žeđu, crnim tržištem hrane, koje nehumano divlja, dok vodi računa o bezbjednosti trogodišnje kćeri, dobitnica prestižne Međunarodne nagrade za novinarsku hrabrost (IPFA) 2024. godine, koju dodjeljuje Komitet za zaštitu novinara (CPJ), svakodnevno odlazi na teren. I radi.
– Osjećam kao da prolazimo kroz mnoge faze ubijanja. Niko ovdje sebe ne može da zaštiti – naglašava Al Alija.
Mlada novinarka i njena kći su raseljena lica u Gazi, gradu bogate istorije koji je do prije dvije godine bio pun života. Danas se u njemu broje tijela. Njen dom, a i cio Pojas Gaze, pretvoren je u runine, lom i krš.
– Naš pravi dom je potpuno uništen, nema ničega. Nema čak ni ruševina naše kuće – ističe Al Alija.
Ujedinjene nacije (UN) su prošlog petka proglasile da u Gazi, a posebno podvlačeći grad Gazu, vlada glad.
Procjenjuju da je pola miliona ljudi u katastrofalnom stanju, a predviđaju da će do kraja septembra ta brojka porasti na 640.000.
– Traženje hrane je poduhvat. Cijene nisu uopšte pristupačne, čak ni u ovom trenutku. I to kažem iz perspektive zaposlene majke sa izvorom prihoda. Ne mogu da zamislim kako ljudi, a to je većina stanovništva u Gazi, koji su izgubili posao zbog genocida uspijevaju da se snabdiju hranom – kaže Al Alija.
U jezivom očaju i nemaštini, da bi preživjeli, ljudi idu na punktove za distribuciju. Taj put je, skreće pažnju novinarka, kao smrtonosna zamka.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) upozorila je da će bolesti i glad samo rasti ako se ne uklone sve prepreke za dostavu pomoći koje Izrael postavlja u Pojasu Gaze.
Šuruk al Alija vjeruje da je jedini efikasan način da se kamioni sa hranom kreću mirno i bezbjedno do skladišta nevladinih organizacija.
– U suprotnom, ništa ne funkcioniše. Nažalost, izraelska vojska ne dozvoljava siguran prolazak hrane u skladišta. Kamione pljačkaju bande lopova, koje većinom kontroliše izraelska vojska. Kamioni su opljačkani prije nego što uđu u grad. A to znači da te bande lopova kontrolišu tržište. Prodaju sve što su ukrali po vrtoglavo visokim cijenama – svjedoči ova novonarka.
Lokacije GHF-a, američke kompanije za distribuciju hrane, kako naglašava, zapravo su smrtonosna zamka.
–Vidjeli smo koliko žrtava bude svakog dana, kako vezano za kamione, tako i u distribuciji pomoći. Distribucija hrane iz vazduha posebno nije bezbjedna jer teret pada ljudima na glave. Ako ne padne na glave, pada na improvizovane šatore. Uništava ono što su ljudi danima osiguravali. Prošle nedjelje je dijete ubijeno. Teret iz aviona pao je na njegovu glavu. To je zato što hrana nije bezbjedno transportovana do skladišta, jer vojska to ne dozvoljava. Grupe se dobrovoljno javljaju da obezbjeđuju kamione. Nažalost, vojska ih stalno cilja vazdušnim napadima. Vojska želi ovu haotičnu situaciju. Želi da lovi ljude, da igraju "igru gladi" – ističe Al Alija.
Život u Gazi, koji ni na koji način ne razdvaja sudbine novinara i svih ostalih civila, naša sagovornica sumira jednom riječju – patnja.
– Patimo uvijek. Kada govorimo o gladi, za posao za koji mi je ranije trebalo tri sata, sada mi je potrebno šest. Zato što nisam potpuno koncetrisana. Ljudi koje intervjuišem nisu potpuno koncentrisani. Riječ je o ljudima koji funkcionišu sa minimalnom energijom zbog gladi, a i zbog vrućine. Ovdje je ovih dana pakleno vruće. Ovo je vrhunac ljeta. Nemamo te luksuzne mašine poput ventilatora, klima-uređaja i sličnih. A i da ih imamo, ne bi vrijedjelo jer nemamo struju još od prve nedjelje ovog genocida – kaže Al Alija.
