Branko se u Temišvaru sjeća Karlovaca i tuguje za njima. Jedan od njegovih biografa uporedio je Karlovce i Temišvar na sljedeći način: "Umjesto Stražilova ravnica, umjesto Dunava malešan Begej, u kojem se valjda čovjek i ne može čestito okupati; nigdje zelenila, nigdje raskošne prirode koju je Branko tako volio. Pri tome, Temišvar nije bio onako čisto srpsko mjesto kao što su Karlovci"; ni škola nije bila srpska, već "piaristička, fratarska, katolička", nastavni jezik latinski, a nastavnici Mađari ili Njemci. Interesantno je da istraživači nijesu pronašli Brankovo ime u gimnazijskim protokolima, za razliku od brata mu Stevana, koji je uveden u protokole. Neko je zabilježio da je Branko, nekada veseo i druželjubiv, u Temišvaru bio povučen i usamljen. Svoja osjećanja kasnije je pretočio u pjesmu koju je nazvao "Đački rastanak".
"Đački rastanak" pojedini književni kritičari i istoričari književnosti smatraju njegovom najljepšom pjesmom. U njoj su opjevane đačke muke u stihu "grdne su nam brige zadavale te proklete knjige", ali i druženja i avanture, poput kupanja na Dunavu, koje je ponekad bivalo i vrlo opasno. Jednom se umalo i sam nije utopio, ali ga "Dunavo diže i privati obala". U ovoj pjesmi prvi put je iskazana njegova želja da u Karlovcima bude sahranjen kad umre i da mu se tu "ladna kopa raka", a razlog je bio divna karlovačka okolina.
U "Đačkom rastanku" su iskazana i ona divna mladalačka osjećanja radosti i sreće, karakteristična za te godine, koja su povezivana sa čuvenom karlovačkom berbom grožđa i drugim javnim zabavama. Osim toga, karlovački đaci su imali i svoje zasebne, ne tako bučne, zabave koje su opisane sljedećim riječima Ace Popovića Zuba: "U niskoj sobici kake skrivene mehanice ili koga svoga druga skupili bi se oko stola, na kome je gorjela samo jedna svijećica, ali koji je krckao pod teretom punih vinskih bokala. Bujna mladost dala bi tu oduške svojim godinama i svome zdravlju, osjećanje bezbrižne mladačke ljubavi i prve strasti dobilo bi tu u slobodi i svome krugu više maha; – ali se nestašna šala i raskalašnost vazda gubila u vedroj pjesmi, u veselim zvucima sitne tamburice i u jeci plahovita kola, a pored toga viteške i rodoljubive zdravice i riječi pokazivale su da se to veseli jedan čestit naraštaj u najsrećnijim ljudskim godinama. U takvom se jednom veselju rastao Branko s Karlovcima i s drugovima u ljeto 1841. godine. Među drugovima koje je najvoleo, spominje on u svojoj pjesmi o tome: Arsu – već tada kao umrloga – i Simu i Julija Radišića, sa kojim je docnije opet u Beču drugovao.
Branko nije pio, nije bekrijao, nije se kartao, niti se ikada u društvu takih… duže zadržavao. On te vrste demokraciju nije trpio, ne samo s toga, što se je čuvao, na što je – po svom filigranom zdravlju i sa majčinim mlijekom već posisanom bolešću – upućen bio, nego ponajviše s toga, što su njemu take zabave tuđe bile, jer je njegovo odhranjene u sasvim drugom pravcu bilo, i on je izbjegavao svaki onovremeni bećarizam, kao što se to u ono vrijeme češće događalo. Stoga je po takim kućama stanovao, gdje je svaka terevenka i najmanji izgred gotovo nemogućan bio."
Njegovo raspoloženje našlo je izraza i u pjesmi posvećenoj bratu Stevanu, koji je nekoliko godina kasnije, 30. novembra 1845, preminuo od sušice u Temišvaru, gdje je i sahranjen. Tokom boravka u Temišvaru Branko se sigurno najviše družio sa ocem Todorom i bratom Stevanom. Možemo pretpostaviti da je puno čitao, znajući da je njegov otac imao bogatu biblioteku, koju je nakon smrti ostavio Karlovačkoj gimnaziji, a koja se tu i danas čuva. U Temišvaru je Branko napisao svoju prvu pjesmu na srpskom jeziku "Devojka na studencu" (1843). Iste godine položio je maturu u temišvarskoj gimnaziji i tokom jeseni pošao na kolima u pravcu Baje ili ka Slankamenu, a otuda parobrodom u Beč da studira prava.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
