Primirje je zaključeno 1. novembra, kao posljedica poraza srpske vojske na Moravi, a neprijateljstva su praktično bila prekinuta do početka juna 1877, kada je Sulejman-paša izgubio pola svojih snaga odstupajući prema Spužu. Nikšić se 8. septembra, poslije višemjesečne opsade, predao knjazu Nikoli koji je, zadobivši zapravo veliki dio Stare Zete, uključujući područja Plava, Gusinja, skadarske nahije, te luke Ulcinj, Bar i Spič, 31. januara 1878. godine okončao ovaj ratni pohod sa gubicima u ljudstvu koji su bili samo dvadeseti dio turskih gubitaka. Turci su ubrzo napustili Knjaževinu da bi se suočili sa ruskom invazijom u Bugarskoj. Ali ono što su rat i zaštita jedne od velikih sila mogli obezbijediti Crnoj Gori, to je diplomatija kakvu su vodile evropske sile mogla oduzeti. Rusija je, prema San-Stefanskom sporazumu od 3. marta 1878. godine, zahtijevala uvećanje Crne Gore koje bi joj donijelo površinu od 5272 kvadratne milje, uvećanje koje bi joj utrostručilo teritoriju, udvostručilo stanovništvo i njene granice na istoku sastavilo sa Srbijom.
Međutim, ovo proširenje Crne Gore, ovaj korak prema eventualnom ujedinjenju dva srpska naroda, predstavljao bi prepreku odavno gajenoj i dugo ugrožavanoj austrijskoj pretenziji prema Istoku. Shodno tome, njegova realizacija je spriječena revizijom San-Stefanskog ugovora na Berlinskoj konferenciji. Berlinski Ugovor sveo je novu Crnu Goru na 3.680 kvadratnih milja; ali je i njime površina Knjaževine udvostručena, stanovništvo uvećano sa 150.000 na 200.000 i formalno priznata njena nezavisnost. Ugovor je Crnoj Gori dao Nikšić, Plav, Gusinje i Bar; Ulcinj je vratio Turskoj, a Spič Dalmaciji (tj. Austriji). Ni ovim se nije okončalo pitanje teritorije na koju Crna Gora polaže pravo, jer se planinsko stanovništvo Plava i Gusinja, Albanci i muslimani, žestoko usprotivilo opasnosti da postanu dio Crne Gore. Njih su u ovom protivljenju potajno podržavali Turci, a otvoreno malo ranije formirana Albanska liga, čije su oružane snage nastavile sa okupacijom ovih krajeva. Turska je, kao odgovor na predstavke Crne Gore i Rusije, poslala Mahmud Ali-pašu da uspostavi red u ovim krajevima, a kako su ga Albanci ubili, ovo ubistvo odmah je iskoristila kao izgovor da odbije da preda sporne teritorije (18. aprila 1880). Konačno, konferencija Velikih sila održana u Carigradu odlučila se za takozvani "Korti kompromis"; sporazum po kojemu bi Crna Gora, ako se odrekne Plava i Gusinja, zauzvrat dobila područje Cijevne, uključujući Podgoricu, Fundinu, Spuž i Žabljak, staru prijestonicu Ivana Crnojevića. Ubrzo potom uslovi ugovora su izmijenjeni u smislu da se Crnoj Gori vrati luka Ulcinj čiji su stanovnici, iako uglavnom Albanci, željeli da budu dio Knjaževine.
Međutim, mada se načelno složila sa uslovima sporazuma, Porta je još uvijek oklijevala i tek pošto je Engleska poslala specijalnog izaslanika u Carigrad, a flota velikih sila pod komandom admirala Sejmora demonstrirala naspram Ulcinja i zaprijetila da će okupirati Smirnu, Turska je popustila, a Derviš-paša predao luku Ulcinj Crnoj Gori (27. novembra 1880). Knjaževina je tako povratila trideset milja morske obale koja joj je pripadala u srednjem vijeku. O crnogorskoj istoriji od 1880. do 1910. malo šta se može reći. Vladao je mir, zemlja je napredovala, otpočelo se sa gajenjem duvana i vina. Knjaz Nikola je zadržao svoju poziciju prosvijećenog očinskog upravljanja.
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
