Odnosi Crne Gore sa Turskom značajno su se poboljšali poslije Knjaževe posjete sultanu Abdulu Hamidu 1883. godine, dok su prijateljski odnosi sa Austrijom zahladili. Godine 1888. revidiran je Zakonik koji je 1855. donio knjaz Danilo I i zamijenjen novim savremenijim Zakonom koji je sastavio profesor Valtazar Bogišić, profesor na Univerzitetu u Odesi. U julu 1893. na Cetinju je narodnim veseljem obilježena četiristota godišnjica osnivanja štamparije na Obodu, a došli su delegati sa mnogih stranih univerziteta i učenih društava. Knjaz je 1896. prisustvovao krunisanju cara Nikolaja II, proslavio dvjestotu godišnjicu dinastije Petrović Njegoš, udao svoju četvrtu kćerku, princezu Jelenu, za italijanskog prestolonasljednika, sadašnjeg kralja Viktora Emanuela III. U maju 1898. posjetio je kraljicu Viktoriju u Vindzoru, a u decembru 1910. uzeo je titulu kraljevskog visočanstva.
Nikola je 1905. godine podario svom narodu novi Ustav, u skladu s kojim se prvi crnogorski parlament sastao na Cetinju u oktobru 1906. To je bila skupština od sedamdeset četiri člana, od kojih su šezdeset dva bili izabrani opštim glasanjem, dok su dvanaestorica bili članovi ex-officio.
Ovo je bio početak obnovljene političke aktivnosti po čitavoj zemlji, mada je prelazak iz polupatrijarhalnog sistema u punu slobodu donio sa sobom skoro neizbježne teškoće. Došlo je, naravno, do podjela koje su stvorile izvjesnu nelagodnost, tako da su atmosferu usijale polemike. Čim je parlament inaugurisan rivalstvo među raznim strankama često je prerastalo u netrpeljivost, a strani elementi skloni intrigama nijesu oklijevali da iskoriste nezadovoljstvo. Ovi faktori čine unutrašnju politiku Crne Gore od 1905. posebno interesantnom, te odista zaslužuju pažljivo proučavanje.
Uprkos činjenici da je Nikola svoju porodicu povezao nacionalnim savezima sa obje srbijanske kraljevske kuće, njegovi lični odnosi sa vladarima Srbije dugi niz godina nijesu bili sasvim harmonični. Možda se uzrok ovom trvenju može naći u potrebi koju je osjetio da se svojim položajem nametne susjednim "uvezenim" kneževima, kao doajen među balkanskim suverenima i kao vladar najstarije nezavisne slovenske države.
Ipak, on je udao svoju kćerku Zorku, koja je umrla 1890, za Petra Karađorđevića, pretendenta na presto Srbije i poričući bilo kakvu namjeru ili želju da povrijedi srbijanskog vladara (kneza Milana), on ga je zapravo pozvao da bude vjenčani kum knezu Petru. Kasnije je Nikolin zet naslijedio ubijenog Aleksandra Obrenovića kao kralj Srbije.
Odnosi između Crne Gore i Srbije nijesu se poboljšali ni poslije coup d'état kralja Nikole, kada je zatvorio one drznike koji su se, ponašajući se po maksimi lorda Randolfa Čerčila da je "posao opozicije da oponira", stvarno usudili da izvrše napad na kraljeve ministre u skupštini. Ovom pričom ovdje ne treba mnogo da se bavimo, jer je isključivo od lokalnog značaja. Ukratko, dogodilo se sljedeće: jedna grupa mlađe generacije studenata školovanih u Beogradu, očaranih postupcima srbijanskih "državnika", došli su na ideju da dovedu do ujedinjenja Srbije i Crne Gore pod vlašću novog kralja Srbije (Karađorđevića), pomoću coup de main. (Neki iz ovog društva smatraju da je sadašnji trenutak, u kome je Crna Gora u rukama surovog neprijatelja, sa kraljem u izgnanstvu, dobra prilika da sprovedu svoju politiku iz 1907. Njihovu težnju, kažu, podržava subvencija od 80.000 franaka mjesečno, koju primaju od svojih podržavalaca iz Srbije!)
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
