PIŠE: Prof. mr Zora JESTROVIĆ
Jedna od intencija autora knjige "Lijeve greške" je da pokuša razriješiti neke istorijske i ljudske dileme u vezi sa određenim ličnostima, odnosno karakterom njihovog učešća u "lijevim greškama" i ostalim značajnim zbivanjima u NOR-u (Milovan Đilas, Ivan Milutinović, Moša Pijade, Savo Joksimović...). Želio je razriješiti i dilemu oko broja nevinih žrtava i načina njihovog pogubljenja na "Pasjem groblju" kod Kolašina te time negirati razloge za davno započetu antikomunističku histeriju koja je svoju pogubnu kulminaciju doživjela u 21. vijeku, i ne gubi na tenziji. Naprotiv! Posebnu pažnju posvećuje i nagađanjima oko pogibije sedam Mojkovčana, odnosno grupe poznate pod nazivom "sedam oficira" (taj zločin je, inače, neopravdano pripisan Đilasu koji tada nije bio u Crnoj Gori). Konačno je, pored ostalog, data i tačna verzija pogibije narodnog heroja Buda Tomovića.
Kada se pročitaju zapisi o Moši Pijade i njegovom djelovanju za vrijeme "lijevih grešaka" dobija se utisak da autor pokušava da sa njega skine odgovornost za zločine koji su mu pripisani, i istinski razriješi karakter njegove političke ličnosti i djelatnosi. On konstatuje da se Mošino ime u periodu "lijevih grešaka" rijetko pominje, dok se u laičkoj, a danas i stručnoj javnosti, on proglašava ideologom toga zla. Da je pripisivanje krivice M. Pijade pokušaj da se prikriju stvarni krivci i njihove svjesne krivice, odnosno da se izbrišu tragovi zla domaćega, koje su ostavili ideolozi toga zla iz redova crnogorskih revolucionarnih lidera sa Milovanom Đilasom i Ivanom Milutinovićem na čelu.
Autor daje obrazloženje uzroka Đilasovog sukoba sa Mošom i njegove intencije da se Moša u potpunosti izoluje iz partijskog rukovodstva i ne poziva na važne sastanke Pokrajinskog komiteta.
Simonović pojašnjava sa koliko su se negativnosti crnogorski revolucionari odnosili prema Moši. Na njihov zahtjev Mjesni komitet partije u Žabljaku je napisao njegove karakteristike u kojima je optužen za oportunizam u vrijeme likvidacije špijuna i petokolonaša, čak i da ih je puštao na slobodu.
Opisani su i Mošini kontakti sa Titom, zahvaljujući kojima je Tito dobio pravi uvid u zbivanja u Crnoj Gori, kao i objašnjenje zašto "zemlja bez četnika doživljava pravu četničku ofanzivu". Korišćenjem niza priloga, i jedne i druge strane, autor je saglasan sa tvrđenjem Đura Vujovića – da se Moša u svom nervu revolucinara na najbolji način potvrdio u Crnoj Gori.
Konačna istina o kontraverznoj ličnosti Milovana Đilasa teško da će se još dugo uspostaviti. Iako je od njegove smrti prošlo više od dvije decenije, on je ostao predmet različitih sporova i polemika, vječni politički i književni izazov na širokim prostorima. Đilas je paradoksalna ličnost od samog početka rata, to je ostao i po njegovom završetku i kasnije u miru.
Zna se da je upućen u Crnu Goru da kao glavnokomandujući podiže borbeni moral boraca protiv italijanskog okupatora, ali se manje zna da je samo četiri dana po izbijanju ustanka "komandovao" na svoj način, suprotno stavovima najužeg partijskog i vojnog rukovodstva koje mu je povjerilo zadatak čelnika. A kakvu su štetu nanosile njegove presude, svjedoče primjeri žrtava njegovog "boljševizma i jednoumlja" među kojima je, primjera radi, i Gorčin Stojović iz Martinića, čiji je otac poslije Gorčinovog ubistva, sa šestoricom ostalih sinova pristupio četnicima i pod njihovim barjakom svi izginuli.
Sjutra: TAJNE PASJEG GROBLjA
Коментари (0)
Оставите свој коментар