Uzmimo prije svega iskustvo Crnogoraca kao ratara. Njihova zemlja je poslovično neplodna, i oni su se jednako toliko borili da stignu do ravnice i osvoje obradivu zemlju koje nema na planinskim visinama, koliko i da očuvaju svoju vjeru i svoju nezavisnost. Kapetan ser Viljem Host, koji je zauzeo Kotor iz ruku Francuza 1814, kaže za ovu Crnoj Gori susjednu oblast: "Čitava zemlja nije dovoljno plodna da bi izdržavala svoje stanovništvo, niti pružila i najmanji podstrek bilo čijoj ambiciji da bude superiorniji od Crnogorca kome bilo koja promjena zemlje donosi nesto bolje. Neplodna kakva već jeste, kažu mi, raj je u poređenju sa Crnom Gorom".
Takva je priroda crnogorskog tla. Pa ipak, u istoriji ratarstva sigurno da ne postoji ništa čudesnije od strpljenja koje crnogorski narod pokazuje u svojim pokušajima da sam sebe izdržava i tako odbrani svoju slobodu. Posjetioci Crne Gore dive se domišljatosti njenih ratara. Nije pretjerano reći da je svaki pedalj zemlje obrađen. Često se može vidjeti obrađeno parče zemlje na kome iznikne jedan jedini struk krompira. Ništa se ne zanemaruje. Koriste se čak i stjenoviti grebeni; mnoga udubljenja ili pukotine zasijani usjevima govore nam o načinu na koji ovaj neukrotivi narod teži da se održi. Ne možete a da se ne divite obilju malih zasada koji su se razrasli na površini manjoj od kvadratnog metra. I pored mnogih promjena koje su donijele, protekle godine nijesu Crnoj Gori riješile problem snabdijevanja hranom. Okružena Bosnom-Hercegovinom, Srbijom, Albanijom, Dalmacijom i Jadranskim morem, na kome nema stvarno upotrebljive luke, Crna Gora još uvijek nije u mogućnosti da na svojim stjenovitim padinama i u malobrojnim dolinama proizvede dovoljno hrane da prehrani svoj narod. Srećom, Crnogorac "manje drži do punoga stomaka nego do lakoga srca". Zaista, upravo je ova karakteristika lakog srca i ponosnog duha preovlađivala kroz crnogorsku istoriju i u velikoj mjeri je odgovorna za najplemenitije od postignuća Crnogoraca: njihov vjekovni i nepokolebljivi otpor osvajaču.
Kako je veličanstven i bez premca bio taj otpor!"Ubijeđen sam" – kazao je gospodin Gledston 18. oktobra 1895. – "da je crnogorsko predanje prevazišlo slavu Maratona i Termopila i sva ratna predanja svijeta." Pet vjekova Crnogorci su stajali kao neprobojni hrišćanski bedem protiv islama. Takvoj nepokornosti nema ravne u istoriji. Primajući malu zahvalnost od Evrope uopšte ili posebno od Italije i Mađarske; iznova i iznova napuštan od tako sumnjivih zaštitnika poput Venecije, Austrije i Rusije; više puta ugrožavan unutrašnjom izdajom i odmetništvom, ovom "najmanjem među narodima" nije bilo dovoljno da krene u jedan ili dva krstaška rata već je čitava njegova istorija, od kad je ostvario svoju nacionalnu nezavisnost, jedan neprekidni krstaški rat koji traje petsto godina. Nakon što ih je u Velikom ratu napala Austrija, koja im je 1814. godine otela luku Kotor, potom ih 1878. lišila pobjedničke dobiti nakon prethodnih borbi sa Turcima, Crnogorci su, poput njihove braće, Srbijanaca iz Kraljevine, trenutno nestali sa spiska nacija. Ali oni će se sigurno ponovo pojaviti. I kada svane dan njihovog novog rođenja sjetiće se riječi svoga gospodara i nacionalnoga apostola, Petra II Petrovića Njegoša, koji je, zagledan u budućnost, upozorio svoj narod da "voskresenja ne biva bez smrti" prorekavši je da je crnogorski narod rođen da se bori i da umre, ali da će se ponovo podići da nadvlada svoje neprijatelje. Po vlastitoj želji Petar II je sahranjen na vrhu planine Lovćen, tom čuvenom planinskom staništu slobode koje je simbol crnogorske nezavisnosti. Iako su Austrijanci oskrnavili njegovu grobnicu i možda mogli odnijeti njegove posmrtne ostatke, oni nijesu mogli ubiti njegov duh, a upravo je njegov duh, duh nesavladivoga rodoljublja, koji njegov narod bodri do današnjeg dana.
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
