Navikavalo se na situaciju; putnici prve i druge klase nijesu bili rđavo smješteni; `Tirano` je lijep i veliki brod, kabine su udobne i dobro provjetrene; hrana odgovara cijeni, a pokrivena šetališta zaštićena su od vjetra i sunca. Ali mi, putnici na palubi, mi smo se stiskali jedni uz druge kao prebijeni psi; nije se pravila nikakva razlika između putnika koji su navikli da putuju na palubi i onih što ih je rat osudio na ovakav način prevoza; nikakva razlika između Evropljana i orijentalaca.
Teško onome ko je htio da ostavi utisak da je iznad muslimana, odjeven u prnje, ali sa fesom na glavi! Ni za zlato ni za srebro, nije se mogla dobiti neka druga hrana sem one koju su nam donosili. Najzad smo se pomirili sa sudbinom; polijegali smo po daskama i po buradima kao i drugi, pa smo se i češali kao oni. A zašto i ne? Šest dana u orijentalskoj prljavštini, bez mogućnosti da se promijene rublje i odjeća, bilo je dovoljno da se u ponašanju izjednačimo. Uprkos svim torturama, fizičkim i moralnim, koje sam pretrpjela, ipak ne žalim što sam upoznala ovaj pakao!
Za vrijeme cijelog putovanja, među ostrvima grčkog primorja, oko je sretalo samo stjenovite i gole planine, uvijek nepomično more, a iznad njega, uvijek žarke zrake vatrenog sunca. Zaglušili su nas mješavina orijentalskih jezika, psovke, jecaji, i plač djece. Najzad smo spuštali glavu, zaboravljali sadašnjost, i teško se uspavljivali, da ujutru ponovo nađemo svoj kavez za vevjericu, okrećući se neprestano".
Klara Šturceneger potom opisuje put "Od Pireja do Soluna", 8. avgusta 1914: "Najzad Pirej! Provlačeći se između stotinu lađa, najzad stigosmo na kej za iskrcavanje. Veličanstvene palate korintskog stila, uokvirene visokim palmama, izbijaju ovdje-onde iz debele prašine, boje ilovače. Ali u tom trenutku mi smo jedan dobar obrok pretpostavljali svim ljepotama neba i zemlje, i počastili smo se živinskim mesom i pirinčem kao jelima poslanim iz raja.
Poslije te `nebesne mane` povratismo duše; Srbi tople krvi i nekoliko Crnogoraca koji su se vraćali iz Amerike zapjevaše svoje patriotske pjesme sa takvim žarom i takvom ozbiljnošću da sam se ja naježila po leđima; njihove melodije zvučale su kao trube strašnog suda.
Otišli smo u klasičnu Atinu do koje se stiže za četrdeset minuta električnim tramvajem. Koliko sam željela da posjetim sva čuvena helenska mjesta, ali je to bilo nemoguće. Imali smo na raspolaganju samo jedan sat, i ja sam morala da se odreknem, teška srca, onog što mi je cijelog života bilo ambicija. Međutim, srećna sam što sam bar panoramski vidjela impozantnu varoš sa njenim veličanstvenim građevinama, njenim velelepnim šetalištima i njenim sjenovitim vrtovima palmi.
Kad smo se vratili u Pirej, ukrcali smo se u jednu grčku lađu, `Margeritu`, sumnjive kakvoće. Na palubi su uređaji bili tako primitivni da nijesam mogla da im se prilagodim; tražila sam od osoblja da me premjeste u drugu klasu. Pristali su i ja sam im bogzna kako zahvaljivala, ali su mi zato tražili doplatu i ja nijesam imala kud nego da platim, jer bilo kakvo objašnjavanje sa transportnim službenicima na jugu ne služi ničem; ko god učini i najmanju primjedbu, ućutka ga dreka osoblja. Kapetani sa širitima suviše su visoke ličnosti da bi se bavili tim detaljima i ostavljaju putnike da se snalaze sa namještenicima kako znaju, a oni se brinu, prije svega, o svojim ličnim interesima.
U drugoj klasi upoznala sam jednog inspektora orijentalnih željeznica; on je savršeno razumio moju situaciju i dao mi je značajna obavještenja na osnovu sopstvenih putnih iskustava. Poslije dvanaest sati putovanja, iskrcali smo se u Čalkis, na ostrvu Elbos. Ovdje se kanal tako sužava da je mogao da se sagradi most; ovaj je automatski i izdiže se kad prolaze brodovi".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
