Drugi najznačajniji afrički lider označen kao vjerni prijatelj i brat jeste egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser. […] Snaga veza vidljiva je u prostom poređenju državnih posjeta: Tito je u SSSR putovao 12 puta u periodu 1956–1980, a u Egipat čak 16 puta.
Naser i Tito međusobno su se nazivali "velikim prijateljima" i "braćom‘". Naser je, više nego jednom, političkoj eliti predstavljao neku vrstu tumača arapskog svijeta i Afrike, budući da su njegove mentalne mape bile skoro potpuno vezane za ove prostore. Vrhunac njegovog prestiža u arapskom svijetu pada u period 1956–1967, a isti period označio je i vrhunac viđenja Nasera kao heroja Arapa i nesvrstanosti, te vjernog prijatelja Jugoslavije.[…]
Jugoslovenski poslanici u Kairu imali su, isprva, problem da identifikuju glavnu figuru u pokretu "Slobodnih oficira", pa su je do 1953. vidjeli u generalu Nagibu. Naserova slika najprije je diferencirana u odnosu na ostale "Slobodne oficire". Za Nasera se najprije saznalo kao za vođu radikalne struje, odnosno kao mogućeg ideologa iza Nagiba. Kada je došlo do sukoba Naser–Nagib polovinom 1954, i kada je Naser preuzeo formalno mjesto predsjednika vlade, došlo je do novih zaključaka o ličnosti i namjerama egipatskog revolucionara.[…]
Naser je potom dobio prvu ocjenu ličnosti: "staložen, strpljiv, vrlo uporan i time dominira svojom okolinom". Proces formiranja slike tekao je sporo i produbljivan je ličnim kontaktima diplomatskih predstavnika, naročito ambasadora Nikezića i Nasera. Za razliku od Nikezića, Titu je trebalo više vremena da stekne povjerenje u ovog Afrikanca čije je političko formiranje pažljivo pratio još 1956–1961, kada ga je, izgleda, prihvatio kao zaista sebi ravnog. Predsjednik Jugoslavije ga je, nakon Naserove smrti, glorifikovao kao "velikog vođu i oca" arapskih naroda, neimara modernog Egipta.
Naserovu sliku svijeta karakterisalo je razmišljanje u tri ideološko-geografska kruga – panarabizma, panislamizma, panafrikanizma.U njegovom programskom tekstu, "Filozofiji revolucije", arapski političar otkrio je čak i određeni geografski determinizam. To "geografsko sidrište" bilo je samo polazište za stvaranje daljih mapa, veoma dinamičnih viđenja svijeta, što možemo pratiti iz međusobnih susreta vrhova vlasti Egipta i Jugoslavije.
Na primjer, u tri razgovora u Jugoslaviji 1965, u prisustvu najviših političkih rukovodilaca sa obije strane, Tito i Naser mapirali su čitav savremeni svijet. Te godine su obojica posjetili SSSR, stoga su razmijenili utiske o "prvoj zemlji socijalizma", a potom su govorili i o Kini, Evropi i Africi. Sličan postupak ponovljen je 1969, u Egiptu. Činjenica da su razgovorima prisustvovali skori svi viši funkcioneri, pružala je priliku da se o Africi međusobno sučele mišljenja, ali i da se stvori zajednička mentalna mapa radi dalje akcije. Čak i na velikim sastancima, poput Beogradske konferencije, odnosno posebno tada, Tito i Naser ostavljali bi poseban sastanak, na aerodromu ili slično, kada bi razmijenili još par povjerljivih informacija.[…]
Tek sam kraj Naserove aktivnosti, njegovo odbijanje da se pojavi u Lusaki 1970. i priklanjanje Sovjetima donijelo je promijenjenu sliku koju je politička elita Jugoslavije zadržala iza teških vrata Predsjedništva i CK. Naser je tada ocijenjen kao "nekonsekventna" i kao osoba podložna "pritisku izvana". Međutim, zbog međusobne povezanosti slika Tito–Naser, Naserov lik je u jugoslovenskoj javnosti zadržao oreol.
Slike velikih prijatelja Jugoslavije u Africi bile su dobar način da se prikaže spoljna politika kroz ljudske odnose, koji su često bili prikazivani kao emotivni. Međutim, pored slike koja se projektovala u javnost, primjeri vezani za pad Ben Bele, Selasija i promjena Naserovih prioriteta pokazala je da i ove slike mogu biti podložne dinamičnoj promjeni, a svakako podređene pragmatičnoj politici.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
