"Kada je, tačno prije godinu dana, Austrija uputila Srbiji svoj znameniti ultimatum, svijet nije ni pomišljao da će to biti signal za sadašnji opšti požar. Istina, svi su očekivali, sa strepnjom u srcu, kako će se događaji razvijati, ali ni najsmjeliji ni u snu nijesu mogli da pomisle da će već kroz četrdeset osam časova da se pokrene lavina i da će da se razvije jedna strašna svjetska drama.
Da razumije rat i njegove strašne posljedice, trebalo je čovječanstvu da doživi neizmjernu nesreću i nevolje bez kraja što sa njima dolaze. Kako te patnje nastaju i razvijaju se, kako one stižu svakog pojedinca, probijajući mu srce, ne štedeći nijednu porodicu, nijednu kuću, eto to bih htjela da pokažem potomstvu u opisima mojih doživljaja na zemlji srpskoj".
Ove riječi, sa naznakom da su nastale u "Cirihu i Nišu, 1914-1915", pripadaju gospođici Katarini Klari Šturceneger, Švajcarkinji njemačkog porijekla, dobrovoljnoj bolničarki. Nalazimo ih na početku njene knjige "Srbija u ratu 1914-1916.", koju su 2014. godine objavili ugledna izdavačka kuća "Prometej" iz Novog Sada i cijenjena Radio-televizija Srbije iz Beograda. Knjigu je sa francuskog preveo dr Milivoje Marković, a pogovor knjizi napisao je akademik Vladimir Stojančević, koji će o Katarini Klari Šturceneger, između ostalog, zapisati: "Uz svog znamenitog zemljaka, nezaboravnog Arčibalda Rajsa, ona je druga velika građanka Švajcarske, koja se nesebično našla pri ruci srpskom narodu u teškim danima strašne invazije austro-ugarskih, njemačkih i bugarskih trupa na Srbiju. O svom boravku u Srbiji i među Srbima ostavila je, zapisane i štampane, svoje uspomene i istinita doživljavanja".
Te svoje uspomene, "istinita doživljavanja", Klara Šturceneger, je izdala 1916. godine na njemačkom i francuskom jeziku pod naslovom: La Serbie en guerre 1914–1916 (sa 120 fotografskih snimaka). Danas imamo priliku da ih čitamo u pomenutoj knjizi "Srbija u ratu 1914-1916.", iz koje ćemo, uz ljubazno odobrenje gospodina Zorana Kolundžije, direktora "Prometeja", prenijeti neke od tih doživljaja, od kojih je, kako je kazano, svaki posebni dokument. Napominjemo i da smo sve fotografije kojima je ilustrovan feljton, takođe prenijeli iz pomenute knjige.
****
Katarina Klara Šturceneger najprije u poglavlju "Od Ciriha do Balkana u olujna vremena rata", prenosi svoje doživljaje tokom boravka na brodu "Tirano", 4-6. avgusta 1914: Tužnih dana punih strepnji, gledajući strme planine nesrećne Albanije, plovim Jadranskim morem, ravnim kao ogledalo, u društvu izvjesnog broja izbjeglica iz Austrije i Njemačke, sa nekoliko srpskih studenata koji se vraćaju u svoju zemlju da je brane i jednom švajcarskom gospođom u službi Crvenog krsta.
Sunce sija kao zlato; zlato treperi takođe u šljokicama na malim talasima brazde koju brod za sobom ostavlja, ali duševno raspoloženje mnogobrojnih putnika daleko je od zlatnog; nijesmo li u stalnoj opasnosti da nas iznenadi neki austrijski ratni brod? Ovdje, jedna grupa Albanaca, posijedali kao i ja na jednu hrpu dasaka, recituju svoje molitve; oni se saginju i metanišu prema istoku; – tamo, ruski seljaci pjevaju glasno psalme svojih himni; pjevaju već čitav sat, počinjući uvijek iznova istu melodiju; više, sve više odjekuje njihovo: "Ravisa, ravisa, oh!"
Da, cio svijet je ispunjen istom jadikovkom. Dok posmatram ostrvo Krf, sa kojeg sija velelepna palata Viljema II, srce mi se steže od žalosti što taj moćni monarh nije upotrijebio svoj uticaj u korist mira. Napredujemo, pod nebom bez oblaka, u Jonsko more, prema Grčkoj. Pada noć, mjesec i zvijezde su tako jasni da se ne pomišlja na san; daske su tako tvrde, vika djece tako neprekidna i kretanje po palubi tako bučno. Pokušavam da se izolujem od spoljnog svijeta i povlačim se u samu sebe; preživljavam posljednje časove provedene u Švajcarskoj i teškoće putovanja usred opšte mobilizacije.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
