Određen broj afričkih državnika imao je privilegovan status spoljnopolitičkih saveznika i "vjernih prijatelja" Jugoslavije, a u međusobnoj komunikaciji sa jugoslovenskim komunistima uobičajeno je bilo nazivanje "braćom". U pitanju su bili, iz prve generacije afričkih "velikana", predsjednik Alžira Ahmed Ben Bela, predsjednik Zambije, Kenet Kaunda, predsjednik Gvineje, Ahmed Seku Ture.[…]
Kao najsnažnije slike "afričkih prijatelja" izdvajaju se "portreti" cara Etiopije Hajle Selasija i predsjednika Egipta Gamal Abdel Nasera. Car Hajle Selasije bio je pripadnik solomonske dinastije, jedne od rijetkih, ako ne i jedine afričke dinastije, koja se mogla podičiti autentičnim putem modernizacije i izgradnje suverenosti. Selasije je u Etiopiji u periodu 1945–1974. stvorio sistem koji je opisan kao hibrid modernizacije i apsolutizma. On je bio i simbol "Crne Afrike", slavom ovjenčani oslobodilac zemlje, čovjek koji je u Etiopiji zvanično ukinuo ropstvo, predmet obožavanja religijskog kulta, a prirodu njegove vlasti najbolje ilustruje činjenica da su njegovi "podanici" još 1974. pred njim na ulici "padali ničice".
Selasije je ujedno i prvi afrički državnik koji je posjetio Jugoslaviju, prvi državnik koji je posjetio Jugoslaviju poslije Informbiroa, a njegova posjeta postala je i primjer za druge prijeme. Ova zvanična državna posjeta 1954. pažljivo je pripremana, a Titova ambicija vidi se u želji da car ostane u Jugoslaviji "dvije nedjelje". Svu zbunjenost u prihvatanju ideološkog Drugog oslikava izjava jednog slovenačkog člana SKJ, koji je Selasija navodno dočekao sa "Dobrodošao druže Care!", te zbrku oko dodjeljivanja "vile u Dubrovniku" "Caru" na dar od "socijalističke Jugoslavije".
Isprva, slika cara Selasija bila je obojena ideološkim dogmatizmom i orijentalizmom. U Jugoslaviji su bili poznati negativni aspekti Selasijeve apsolutističke vladavine: politička represija, siromaštvo i obespravljenost većine stanovnika, zaostalost, feudalizam. Neke diplomate su upravo radi toga protestovale, a u svojim analizama stanja u zemlji ambasadori su ispitivali i "orijentalni" karakter zemlje i samog cara. Viđenje nacionalnog karaktera Etiopljana i specifična vizija jugoslovenskog orijentalizma bio je, dakle, još jedan sloj percepcije ove zemlje i njene ključne ličnosti.
Ideološka slika Drugog morala je biti ublažena i objašnjena nižim ešalonima državno-partijskog vođstva, da bi se došlo do lika cara kao prijatelja, a orijentalistička se postepeno izgubila.
Preko ličnosti afričkih lidera izgrađivana je i bliskost između naroda, a potencirana je jednakost Etiopije i Jugoslavije, odnosno Evrope i Afrike. Slika Selasija je i model građenja imidža jednog afričkog prijatelja, ublažavanja ideološkog pogleda i odvajanja "internog" i "javnog" informisanja. Car je, tako, i 1973. i 1974, bez obzira na brojne nemire u zemlji, viđen kao stabilan prijatelj Jugoslavije koji suvereno vlada Etiopijom. Tek je pad Selasija doveo do "zaboravljanja" njegove uloge.
Godine 1974. dolazi do serije studentskih demonstracija, štrajkova, i na kraju pobune vazduhoplovnih oficira tajne organizacije DERG, koja obara cara 12. septembra i potom ga ubija, uz masovnu odmazdu prema feudalnoj klasi Etiopije. Detronizacija dugogodišnjeg jugoslovenskog prijatelja te jeseni protekla je tiho u beogradskoj štampi. Čini se da su preuzeti argumenti nove vlasti o grehovima Selasija, što je savezni sekretar spoljnih poslova Miloš Minić uzeo za validan razlog detronizacije […] Političkoj eliti bilo je važnije da prikaže novom predsjedniku Mengistu Hajle Mariamu, koji se izjasnio za marksizam 1975, da je Jugoslavija jedina i prva zemlja koja je shvatila "šta se stvarno događa", odnosno shvatila značaj etiopske revolucije. Pokušaj približavanja novim vlastima potisnuo je sliku Selasija kao prijatelja, u skladu sa pragmatičnom jugoslovenskom politikom u Africi.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
