Kad sam napuštala Cirih, da bih putovala direktno za Solun, jednim francuskim brodom iz Marselja, Njemačka još nije bila objavila rat Francuskoj. Za tu objavu, od koje je buknuo svjetski rat, saznala sam nekoliko dana docnije u Bernu i – o, ironijo sudbine! – baš sam se nalazila pred Biroom svjetskog mira, u Kanonenvegu, kraj "Petit Rempart"-a.
Jedva sam se održala na nogama; činilo mi se da vidim pred sobom, kao strašnu stvarnost, furiju rata kako prolazi svim zemljama, noseći sa sobom smrt i razaranje, bol u svim njegovim oblicima. I zbilja, pometnja otpoče istog dana; u svim stanicama bila je gužva kakvu još nikad nijesam vidjela. I ja sam žurila na put, obavezivalo me je obećanje koje sam dala u vrijeme mira, a kako su osobe kojima sam onda dala riječ sada bile u ratnim patnjama, nijesam mogla da ih iznevjerim.
U četiri sata po podne već sam bila u Ženevi, odakle sam htjela da se pridružim Srbima koji su se vraćali kući. Na nesreću, granica je bila već trideset minuta zatvorena, dakle, nemogućno da nastavim put za Marselj. Kako i kuda dalje? Odlučili smo da putujemo preko Italije. Krenuli smo prvim vozom, Simplon-ekspresom.
Prešli smo Švajcarsku punom parom, kao i sjevernu Italiju, uputivši se prema krajnjem jugu, bez zaustavljanja, bez jela i pića. Imali smo sreću da na vrijeme stignemo na brod u Brindizi. Istina, nije za nas bilo nijedno jedino mjesto u kabinama. Bili smo zadovoljni smještajem na palubi, na kojoj smo mogli da se pomiješamo na sasvim orijentalski način sa orijentalskim svijetom; da sjedimo i ležimo na podu, na buradima, na hrpama dasaka, da pijemo neukusnu vodu, ponekad vino iz prljavih čaša; da sami tražimo naše mršave obroke u kositrenim tanjirima sumnjive čistoće.
Pa ipak, niko se nije žalio. Koliko ljudi ni to nije imalo! Ima među nama vrlo bogatih putnika koji nemaju kod sebe ni prebijene pare; brilijanti što ih nose bez vrijednosti su, a njihove lisnice nabijene novčanicama ne služe ničemu; ne mogu da im pribave čak ni kašiku supe!
I sam novac je ispod samog kursa; u Italiji, da bi se dobilo sto franaka italijanske monete, valja platiti sto osam franaka; a u grčkim lukama gubi se još i više! Srećan je samo onaj ko je umio da se snabdije zlatom! Ja sam to učinila u posljednjem trenutku, pa se tako, hvala Bogu, nekako izvlačimo moji prijatelji i ja.
Dok pišem ove redove, približavamo se Patrasu. Nebo, uvijek bez oblaka, prostire se iznad naših glava, žarko sunce baca svoje zrake na nas i na vijenac planina što nas okružuju i koje su isto tako tužne i gole kao stijenje Albanije, blizu Santi Karanti, gdje smo bili pristali radi snabdijevanja. Izgleda kao da kiša nikad nije orosila ovu sprženu zemlju.
Stanica, pored mjesta za iskrcavanje brodova, naprosto je jedna prostrana šupa, a spremište za prtljag, pod vedrim nebom, čuvaju sami putnici. Duž perona poređali se i premoreni ljudi, obliveni znojem. O, suncem obasjani jug! O, sjajna zemljo Spartanaca! Neka je i teška tvoja sparna toplota, neka je i teška tvoja prašina, čitavo moje biće pozdravlja te i pjeva: "Dobro došao!"
U nastavku, Klara Šturceneger, opisuje put na brodu "Tirano" od "Patrasa do Pireja-Atine", 4-6. avgusta 1914: "Mi smo planirali da idemo od Patrasa do Pireja, ali ta linija je bila zatvorena za plovidbu zbog velikog odrona u samom kanalu; htjeli ne htjeli, morali smo u veliki obilazak morem oko Grčke. Eto nas opet na putu prema jugu. Valja priznati, `Tirano` je išao dobro, letio je!"
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
