Biografije afričke političke elite, pripremane za susrete sa jugoslovenskim delegacijama, postajale su složenije i sadržajnije, u skladu sa njihovom važnošću za Jugoslaviju; oblikovala se hijerarhija prijatelja, potencijalnih prijatelja i neprijatelja. U pitanju su relativno dinamične slike, kao što možemo uočiti na primjeru djela biografije Džulijusa Njererea iz posjete Jugoslaviji 1975. i 1985: ‘‘Na početku svoje političke karijere njerere je bio pod znatnim uticajem humanitarnih i socijal-demokratskih teorija. Međutim, kasnije, naročito poslije događaja u januaru 1964. i revolucije na Zanzibaru, on kao političar pokazuje stalnu evoluciju i danas se ubraja među vodeće lidere Afrike. (1975)‘‘.
Da su u pitanju dinamične slike, direktno vezane za pragmatičnu spoljnu politiku Jugoslavije, potvrđuje odnos Jugoslavije prema promjenama režima u afričkim zemljama. Pučevi su u Africi viđeni kao endemski problem nestabilnosti civilne vlasti. Od 1963. i prvog državnog udara (Togo) u Africi se događalo u prosjeku po tri puča godišnje, a period od 1965. do 1975. vidio je najveću koncentraciju vojnih udara. Literatura o ovoj temi je neiscrpna, ali generalni trend uključivao je nepopularnost i upitnu legitimnost vladajućih elita. Strano prisustvo, malobrojnost, espirit de corps i novostečena odgovornost u društvu značila je da su armije intervenisale i preuzimale ulogu staratelja, reformatora, ali i uzurpatora u uniformi. Mazrui ovakve civilno-vojne odnose pripisuje kolonijalnom nasleđu, koje je Afrikancima ostavilo jače sile destrukcije no produkcije.
Za Jugoslaviju su pučevi predstavljali specifičan problem jer je sama u početku gradila odnose sa izabranim afričkim liderima. Do promjene dolazi silaskom sa vlasti prve generacije afričkih vođa. Sudan je ilustrativan primjer ove pragmatičnosti. Kada je Ibrahim Abud zbacio vladu 1958. uspostavio je vojnu vlast, a Tito je posjetio ovu zemlju iako ga je pozvala prethodna, a ugostila nova vlada. Kada je, pak, Abud zbačen 1965, Ivo Sarajčić je par dana poslije toga ‘‘primljen kao da se ništa nije dogodilo‘‘, i to je ovom iskusnom diplomati bio dokaz da ‘‘naša politika nesvrstanosti treba uvijek da bude okrenuta narodima i zemljama, a ne samo njihovim rukovodiocima‘‘.
Na sliku orijentacije ka ‘‘narodima i zemljama‘‘ najviše je uticao prelom koji se desio u tada drugom najvažnijem jugoslovenskom partneru u Africi, Alžiru 1965. Snaga i diverzitet veza Jugoslavije i Alžira proporcionalno su djelovale na intenzitet slika koje su se o ‘‘događajima od 19. juna‘‘ (što je bio eufemizam za državni udar), pojavile među političkom elitom. Kada je Bumedijen, uz pomoć alžirske vojske, zbacio prvog alžirskog predsjednika Ben Belu, jugoslovenski prijatelj ‘‘žrtvovan‘‘ je zarad dobrih odnosa sa novom vlašću. Rasprave na nižim organima završavaju se karakterističnom rečenicom diplomate iz Uprave za Sjevernu Afriku i Bliski istok, Mira Zotovića, koji izjavljuje, svakako uz oslonac na praksu: ‘‘Lepeza režima kao nužnost, nastaviti tradicionalnu politiku‘‘. Ovakva dinamika ponavljaće se sa skoro svakom novom promjenom u Africi, uz minimalne uslove da promjena vlasti nije direktno inspirisana spolja i da dolazi od ‘‘naroda‘‘; da režim želi dobre odnose sa Jugoslavijom; i da nije u potpunosti ‘‘reakcionaran‘‘.
Imajući sve navedeno u vidu, ključne ličnosti afričkog kontinenta pažljivo analiziramo u kompleksnom kaleidoskopu slika koje je proizvodila afrička postkolonijalna stvarnost i jugoslovenska pragmatična politika. Takođe, Jugoslavija je postala važno globalno mjesto legitimizacije afričkih režima, snagom svog kontinuiranog prisustva, ugleda i veza na kontinentu.[…]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
