Odnosi sa Njemačkom bili su od ključnog značaja za spoljnu politiku i Jugoslavije i Italije. Pritisak se posebno povećao na Jugoslaviju jer joj je Hitlerova Njemačka postala susjed pošto je pripojila Austriju te 1938. godine. Novonastala situacija je izazvala uznemirenost, kako među političkim krugovima, tako i među običnim narodom. Stojadinović je smatrao da je jedan od ciljeva njemačke politike izlazak na Jadran i pozvao na oprez italijanskog kolegu. Dakle, predlagao je zajedničko, "usko ujedinjeno" motrenje na Hitlerove poteze, ali u isto vrijeme "zadržavajući i dalje najčvršće prijateljske odnose sa Berlinom, jer obje zemlje namjeravaju da zadrže kao bazu svoje međunarodne djelatnosti, saradnju i prijateljstvo sa nacističkom Njemačkom". Stojadinović je posebno zazirao od pojačanog njemačkog ekonomskog uticaja u Jugoslaviji i tražio je načine da se trgovinski odnosi sa Italijom poboljšaju.

Po pitanju odnosa sa Velikom Britanijom jugoslovenski premijer je istakao da su oni srdačni, ali da su ohladnjeli poslije potpisivanja sporazuma sa Italijom. Svjestan trenutnog rivalstva između dviju država, Stojadinović je iskoristio priliku da savjetuje Ćana da bude posebno oprezan u odnosu sa Velikom Britanijom jer su samo "prije nekoliko mjeseci britanska vlada i njeni predstavnici govorili otvoreno neprijateljski protiv Italije". Tom prilikom je ipak istakao da ima povjerenja u predsjednika vlade Nevila Čemberlena i njegovu dobru volju da zaključi stalni i dugotrajni sporazum sa Italijom.

Odnosi Jugoslavije sa Francuskom su posebno naglašeni kao loši. Jugoslovenski premijer je to objašnjavao ličnom averzijom prema njemu a ne neslaganjem sa njegovom spoljnom politikom. Činjenica je ipak bila da su neki krugovi u Francuskoj radili protiv njega još od 1936. godine, prije svega finansirajući opoziciju i opozicione listove. Stojadinović je izrazio uvjerenje da se i javno mnjenje u Jugoslaviji "ohladilo prema Francuskoj". U svakom slučaju, zaključio je da su se "zauvijek završila vremena kada se iz Pariza telefonskim pozivom određivala jugoslovenska politika". Iskoristio je priliku i da zahvali Musoliniju na fer odnosu prema njemu, svjestan razlike u snazi dviju država, što Italija "nikada nije htjela da njeno prijateljstvo postane teško".

Pitanje Albanije je tema koja je dobijala sve više na značaju u odnosima dviju država. Ova zemlja je i u ranijem periodu bila tema razgovora i nesporazuma. Stojadinović je istakao, kako poslije sređivanja odnosa Italije i Jugoslavije, albansko pitanje više ne predstavlja problem, da on njemu ne pridaje nikakvu posebnu važnost i da priznaje Italiji izuzetan položaj u toj državi, pa čak i odobrava italijansku djelatnost u njoj. Ovakve formulacije išle su naruku fašističkom vođstvu i učvrstile ga u namjeri da nastavi sa planovima za širenje svog uticaja u Albaniji koji će dovesti do njene okupacije u proljeće 1939. godine.

U završnom dijelu razgovora Stojadinović je zamolio Ćana da prenese Musoliniju da Jugoslaviju može da smatra "kao državu povezanu sa Italijom vezama jačim nego što su one koje bi mogle proistiće iz pisanog saveza, koji bi se uostalom, ako to okolnosti zatraže, mogao postići u roku od nekoliko sati". Koliko je zaista bilo istine u ovim riječima, teško je procijeniti, ali je jasno da je Stojadinović bio daleko bliži Italiji 1938. nego što je to bio slučaj samo godinu ranije.

Na rastanku, jugoslovenski premijer je izrazio želju za još intenzivnijim i češćim ličnim kontaktom sa Ćanom. Za naredni susret predložio je lovačko gazdinstvo Belje u Baranji. Ćano se ogradio da prihvata poziv ukoliko se sa tim složi i Musolini. Iz pisane bilješke italijanskog ministarstva spoljnih poslova, u kojoj sigurno ima pretjerivanja, ali i činjenica koje je potvrdilo vrijeme, možemo zaključiti da se Stojadinović maksimalno trudio da povlađuje domaćinima, pa čak i da ih navede da se stvari odvijaju povoljnije po njih nego što je to bilo u realnosti. Sve to nimalo ne čudi jer su oba ministarstva spoljnih poslova u svojim budućim planovima računala na saradnju druge strane. Zanimljivo je da Stojadinović u svojim memoarima nije ostavio nikakve konkretne informacije o ovom sastanku.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)