Strašna anatema i kletva koja je one avgustovske noći 1860. godina bačena na Kadiće i već citirana "sentencija" Senata crnogorskog "da nema nikad od te kuće niko u našu granicu dok je Crne Gore", gotovo da je u potpunosti stigla onoga ko je kleo – Petroviće – zapisao je Budo Simonović u svojoj toliko već spominjanoj knjizi "Zeko Mali".
Od prije petnaestak godina, međutim, na jednom raskršću, na nekolika kilometra sjeveroistočno od Danilovgrada, u podnožju brda Taraš, stoji putokaz na kojem piše: Kadića Bovan. To je prvi siguran znak da se poslije bezmalo vijek i po vratio život u taj kutak Bjelopavlićke ravnice.
Dogodilo se, ipak, čudo i pobijedila neka božja pravda: od onih koji su obeskućeni i progonjeni, od onih kojima je i ime zatirano, onih koji su bježali i utočište tražili od Skadra do Carigrada, na jednoj, i od Sarajeva do Beča, na drugoj strani, onih koji su od nevolje mijenjali ne samo konake i bivake, nego i krsnu slavu i imena – čak i vjere mijenjali – ostali široki tragovi, a od onih koji su ih progonili i zatirali im sjeme i u odivi sve se svelo na jednu jedinu tanušnu svijeću – zaključuje Simonović.
Kadići, eto, "vaskrsnuše ispod mnogih prezimena, kapa i vera" – kako veli Matija Bećković – i ponovo se okupiše na rodnom ognjištu u Bovanu. A sve je počelo nekako spontano, odmah po objavljivanju prvog izdanja knjige "Zeko Mali" Buda Simonovića, 1997. koja je samo do 2012. doživjela pet izdanja u 11.000 primjeraka, a sada će se i po šesti put pojaviti pred čitaocima u izdanju Fondacije Bratstvo Kadić, jer je odavno nema u prodaji.
Nakon 140 godina na Bovanu se čuo prvi dječji plač. Rođeno je prvo dijete – Jelena, kćerka Slobodana Zekovića, prvog paroha bovanskog.
Okosnicu bratstva čini ono malo Kadića koji su pretrajali u Spužu i Podgorici. U Nikšiću ih ima čak 23 porodice. Pa u Gornjoj Morači i Bijeloj kod Šavnika. Glasnuli se iz Beograda, Kraljeva, Kragujevca, Sarajeva, Zagreba, Pule... Braća su nam i Kadići muslimani iz Bijelog Polja, Pljevalja, Novog Pazara, pa Tuzle, Sarajeva, Mostara, Banjaluke, Prijedora i drugih bosansko-hercegovačkih mjesta. I oni od Skadra do Carigrada, na jednoj, i do Beča i Rima, na drugoj strani – danas ih ima širom Evrope, Kanade, Amerike, Australije... Omladili se izdanci iz tog korijena, bez obzira jesu li u zlovaktu od muke promijenili krsnu slavu, prezime ili vjeru i pokušavali zamesti tragove pred dugačkom zlotvorskom rukom osvetnika sa dvora Petrovića.
Prije svih, tu su Pavlovići koji su utočište našli u Metohiji, a porijeklo vode direktno od Pavla, najbližeg rođaka Todora Kadića. Sada ih ima preko 200 porodica. U Vasojevićima, u Zaostrom, na kapiji Tifranske klisure, žive Radnići, Pešići i Nišavići koji takođe vode porijeklo od Kadića, baš kao i Kljajići u Zagorju i Gornjim Selima i Cikotići (muslimani) u okolini Berana, Filimonovići iz topličke Donje Jošanice, a sa Kadićima se svojataju i Veličkovići iz Limske doline, Palibrci u okolini Pljevalja, Šaranovići, Kadije sa Cetinja i iz Primorja, neki Šćekići i drugi. Više od tri hiljade porodica sa nekoliko hiljada članova.
Akademik Zoran Lakić, međutim, spominje još i neke Mišoviće, Šćepanoviće, Martiće i Tošiće i dodaje: "Ostali su vjerni svojim korijenima. Svojim precima koji su im sve tu u amanet ostavili. Nijesu zaboravili kako se amanet čuva. Znali su šta čine, jer nijesu zaboravili ko su".
Sjajni srpski pjesnik Blagoje Baković kazaće, između ostalog, u svojoj pjesmi "Još Todorov živi narod", kojom se i zatvara knjiga "Kadići od Bovana do naših dana": "Svako selo, šuma, gradić/Sve što vidiš i ne vidiš/Svud raste po jedan Kadić/Pred kojim ćeš da se stidiš.../I da Crne Gore obraz/Još Todorov brani pucanj..."
Za kraj, evo i poruke Buda Simonovića iz uvodnog teksta za najnovije izdanje knjige "Zeko Mali":
"Čitaocima prepuštamo da sude da li knjaz Danilo zaista zaslužuje da bude primjer i uzor i da li je on 'veliki, mudri i pametni državnik, vladar, junak i rodoljub, ili tiranin koji je zarad učvršćivanja lične, tiranske i apsolutističke vlasti, počinio toliko stravičnih zločina – dotle da čak ima mjesta za pitanje: ko je za nepunih devet godina njegove despotske vladavine pobio više Crnogoraca, on ili Turci? Konačno, da li ima smisla da glavni grad Bjelopavlića i Brda nosi njegovo ime i da li se 'pravnim spomenikom' može smatrati njegov Zakonik po kojem su letjele glave za jednu rđavu riječ na račun gospodara i njegove vladavine?"
Priredio:
MILAN STOJOVIĆ
KRAJ
Komentari (0)
Ostavite svoj komentar