[…] Afrika je predstavljala jedno dinamično polje hladnog rata. Da bi ostvarile svoje ciljeve na ovom kontinentu političke elite supersila, metropola i novih hladnoratovskih izazivača, odnosno zemalja poput Kine, Kube i Jugoslavije, formirale su sopstvena viđenja svijeta, to jest imaginarnu geografiju koja je odgovarala na izazove epohe.
Već 1946, na samom početku ovog globalnog konflikta, čuveni britanski političar Vinston Čerčil urezao je jedan od najpotentnijih simbola imaginarne geografije u "srca i umove" svih hladnoratovskih generacija. Radilo se, naime, o "Gvozdenoj zavjesi" koja je navodno "pala" između Šćećina na Baltiku i Trsta na Jadranu. Čerčilovu mapu svijeta docrtava američki predsjednik Truman 1947. (a u njihovoj prepisci se i prvi put pominje ovaj termin u ovom kontekstu) govorom pred Kongresom, u kojem pominje "slobodne narode" i, nasuprot njima, "totalitarne režime". Sa druge strane Gvozdene zavjese dominira dijametralno suprotno viđenje agresivnog imperijalizma, odnosno riječima Andreja Ždanova, tada glavnog sovjetskog ideologa: "Krstaški rat protiv Komunizma koji je proglasila američka vladajuća klasa […] stvaranje baza i mostobrana daleko od američkog kontinenta protiv SSSR i zemalja nove demokratije. Amerika je izgradila, ili gradi, vazdušne i pomorske baze na Aljasci, Japanu, Italiji, Južnoj Koreji, Kini, Egiptu, Iranu, Turskoj, Grčkoj, Austriji i Zapadnoj Njemačkoj […].SSSR je, počevši od Staljinove smrti i ubrzavanja dekolonizacije, uperio pogled ka Aziji, Africi i Latinskoj Americi, nazivajući ih: "narodi Azije, Afrike i Latinske Amerike", "zemlje u razvoju", "slabo razvijene zemlje", "nove zemlje", "mlade nacije" i, rjeđe, "treći svijet". SAD, SSSR i Kina formirale su slike "prijatelja", "neprijatelja" i "potencijalnih prijatelja". Prostor Afrike, koji se naglo dekolonizovao i time stvorio imaginarni "vakuum", predstavljao je dio planete koji je bilo potrebno hitno "mentalno mapirati" radi dalje političke akcije. To je, od sredine pedesetih, važilo i za političku elitu socijalističke Jugoslavije.[…]
Jugoslovenski komunisti gradili su sliku Afrike na podlozi marksizma–lenjinizma, gdje su kao najvažnije koordinate za Afriku postavljeni antiimperijalizam i antikolonijalizam; potom na podlozi aktivne miroljubive koegzistencije i nesvrstanosti kao osnovnog spoljnopolitičkog opredjeljenja federacije od sredine pedesetih; na osnovu platforme SKJ o različitim putevima u socijalizam od 1958; poštujući deklaracije i praksu UN i njenih agencija; uvijek imajući u vidu konstelacije međunarodne politike u doba hladnog rata.
Izvori za popunjavanje praznina na mapi Afrike kod donosilaca odluka u Jugoslaviji bili su raznovrsni. Možemo razlikovati najmanje sedam grupa informacija: 1. izvještaji jugoslovenskih ambasadora u Africi; 2. raporti predstavnika u UN, kolonijalnim metropolama, depeše iz prestonica supersila; 3. sastanci sa afričkim političkim činiocima; 4. elaborati diplomatskih službi; 5. referati oblasnih specijalista; 6. razmjena mišljenja na partijskim forumima; 7. utisci sa zvaničnih putovanja kroz Afriku.
Različite slike su, u tradiciji demokratskog centralizma, sukobljavane u partijskim i državnim tijelima, ali je obično samo jedna odlazila dalje u javnost i svijet – ona dogovorena. U skladu sa raspodjelom političke moći, najviši ešaloni vlasti u federaciji davali su, najčešće, konačan pečat slici.
Kritike nesvrstane politike događale su se obično u vrijeme unutrašnjih kriza u federaciji, prvi put u drugoj polovini šezdesetih, zatim poslije Titove smrti, i na samom kraju osamdesetih. Kritičari su poticali iz različitih ešalona partije i diplomatije, zalagali su se za smanjivanje veza sa Globalnim Jugom, u korist Zapada ili, rjeđe, Istoka. Međutim, jugoslovenske spoljnopolitičke koncepcije, postavljene u prelomnim godinama poput 1958, 1961, 1968. i 1980, upravo su okretanje ka Jugu smatrale kao najbolji način da se pomire različite struje u partiji. […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
