Dinastija Crnojevića praktično se ugasila smrću Ivana Crnojevića. Staniša se već bio povukao u Skadar još za očevog života, a njegov brat Đurđe, koji se takođe oženio Venecijankom, pod njenim uticajem počeo je da se grozi siromašnog života kojim se živjelo u Crnoj Gori, da bi ga napustio za ljubav venecijanske otmenosti i luksuza, otišavši iz Crne Gore 1516. Sa njim se ugasila i dinastija.
Srećom po zemlju koja se u ovom periodu našla na ivici svoga opstanka, Đurđe je, uprkos svojim slabostima, imao toliko vizionarstva da za svoga nasljednika imenuje Vavilu, cetinjskog vladiku, čiji je izbor na čelo vrhovne vlasti od strane plemenskih glavara inaugurisao dugi niz kneževa-vladika, a objedinjavanjem duhovne i svjetovne vlasti u ruke jedne osobe uspostavio najbolje osmišljen sistem uprave za očuvanje crnogorske nezavisnosti. […]
Početkom XVIII vijeka Turci su se suočili ne samo sa svojim starim neprijateljem Austrijom, već i sa novim, Rusijom, a Crnogorci su, smatrajući da je mudro da njima vlada "poglavar koji nije samo propagator rata, već istinski suveren obdaren karakterom pravog državnika i političara", odlučili da teokratskom sistemu dodaju nasljedni princip. S tim na umu oni su tron ponudili Danilu Petroviću sa Njeguša, sela na pola puta između Kotora i Cetinja. Potomak izbjeglica iz Hercegovine koji su se naselili u Crnoj Gori dva vijeka ranije i prvi vladar iz porodice koja je sada na vlasti, Danilo je najprije isticao svoju mladost kao razlog da odbije tron čije je nasleđivanje, zbog pravila o celibatu koje je važilo za episkope, trebalo redovno da prelazi sa strica na najstarijeg sinovca. Ipak, 1697. godine on je prihvatio presto, mada nije rukopoložen do 1700. godine. Ubrzo se dokazao kao vladar izuzetnih sposobnosti.
Njegova duga vladavina (1697–1737) poznata je po njegovom zarobljavanju i zahtjevu za otkupom od strane Demir-paše; po pokolju muslimana nastanjenih u Kneževini ("Crnogorsko Badnje veče") 1703. godine; po nekoliko velikih poraza turskih osvajača, uključujući i onaj iz 1712. na Carevom Lazu, koji se odigrao 29. jula na godišnjicu njegovog stupanja na presto, gdje je poginulo 20.000 Turaka; po turskom osvajanju Cetinja i po trećem razaranju njegovog manastira 1714. (drugo razaranje dogodilo se 1692); i po inauguraciji bliskih veza koje sve do danas postoje između Rusije i Crne Gore; po misiji ruskog izaslanika Mila Radonjića, na Cetinju 1710, i po posjeti vladike Petru Velikom 1715. […]
Danila je naslijedio njegov sinovac Sava, čija je nominalna vladavina trajala od 1737 do 1782. Sava je, međutim, bio povučen i miran čovjek koji je uvijek žudio za mirnim monaškim životom. Iako je 1739. godine posjetio rusku caricu Katarinu, on se praktično povukao sa vlasti u korist svoga ratobornog sinovca Vasilija koji se pretvorio u tako strašnog vođu svoga naroda da za vrijeme njegove vladavine (1737–1766) na zemlju uopšte nije bilo turskih napada. Međutim, uprkos tome, njegova zemlja je bila u prilično očajnom stanju. Harale su bolesti i vladala nemaština, škole su bile u ruševinama, nije bilo štamparija, a sveštenstvo jedva da je imalo dovoljno znanja da održi službu u crkvi. U nastojanju da spriječi da se njegova zemlja sunovrati u stanje varvarizma i neprosvijećenosti, Vasilije je tri puta išao u Rusiju da bi za svoj narod obezbijedio sredstva za obrazovanje i administraciju. Tokom njegove treće posjete razbolio se i umro, a njegovi zemni ostaci sahranjeni su u crkvi sv. Aleksandra Nevskog u Petrogradu.
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
