Druga okolnost na koju Crnogorci mogu s pravom biti ponosni govori o njihovom iznenađujuće ranom interesovanju za kulturu i učenost. Oni nikada nijesu imali sopstvenu kovnicu novca: koristili su austrijsku valutu, papirnu i metalnu, zajedno sa turskim zlatnicima i srebrnjacima, čak su i njihovi nikleni i bronzani novčići kovani u Austriji; ali njihova najstarija štamparija, koju je osnovao Ivan Crnojević u obodskom manastiru, blizu Rijeke Crnojevića, datira iz 1493, i samo je šesnaest godina mlađa od čuvene štamparije koju je Kakston osnovao u Vestminsteru 1477. godine. Đurđe Crnojević, nastavljajući rad svoga oca, dobavio je prekrasna slova iz inostranstva i štampao crkvene knjige kao što su molitvenici, psaltiri i trebnici. Prve knjige koje su ikada štampane ćirilicom, to jest slovenskim slovima, štampane su u Obodskoj štampariji, a prva od njih, objavljena 1493, bila je molitvenik, čija se jedna stranica još uvijek čuva u Cetinjskom manastiru. Četiristota godišnjica ove štampe proslavljena je u Crnoj Gori 1893. godine uz veliko veselje. Međutim, ona nije dugo postojala jer su je Turci uništili prilikom njihovoga napada 1566. godine. Štampanje je ponovo započelo tek 1832, a štampariju je obnovio čuveni pjesnik i vladika Petar II koji je, pored svojih brojnih patriotskih aktivnosti, sačinio i štampao zbirku crnogorskih narodnih pjesama. Vjerovatno je Ivan Crnojević osnovao svoju štampariju u Rijeci u duhu prijateljskoga rivalstva sa Venecijom i da bi svoj narod spasio od potpune zavisnosti od nje po pitanju štampanja knjiga. Venecija je dugi niz godina bila meka prosvijećenim i imućnijim Crnogorcima, a više ih se od jednoga gospodara oženilo Venecijankom. Sam Ivan je proglašen venecijanskim "patricijem" i ime mu je upisano u "Zlatnu knjigu" Republike.
Sada ćemo kazati nešto o jednoj ili dvije od najvrednijih odlika karaktera Crnogoraca. Ako bi karakteristike stanovnika Crne Planine trebalo iskazati u jednoj rečenici, moglo bi se reći da su oni po rođenju ratnici, a po prirodi aristokrati. Njihove vrline i njihove mane neminovan su ishod života provedenog u neprekidnoj borbi i svakodnevno posvećenog junaštvu; jer rat je uvijek bio njihovo glavno zanimanje.
Junaštvo Crnogoraca zaista je homerovsko. Hrabri po prirodi, očito neustrašivi od rođenja, oni nigdje ne idu bez oružja koje se, kao po pravilu, sastoji od jednog ili dva pištolja, dugačkog noža zadjenutoga za pojasom i puške prebačene preko ramena. Takvom soju prirodna smrt čini se skoro nečasnom i najsrdačnija želja koja se dječaku poželi na krštenju jeste: "Bože, ne daj da umre u krevetu". U punoj saglasnosti sa ovim duhom, koji toliko podsjeća na duh starih Grka, jeste rasprostranjenost pobratimstva među mladima i usmjeravanje fizički slabijih da postanu guslari, to jest da pjevaju o junačkim podvizima. Za vlade jednoga od prvih župana ili poglavara, vjerovatno u vrijeme Ivana Crnojevića, ozakonjena je naredba po kojoj bi onoga koji bi u trenutku boja, pod bilo kakvim izgovorom, bez izričitoga županovog naređenja napustio bojno polje i pokušao da se spasi bjekstvom, u znak prezira i sramote obukli kao ženu, umjesto mača dobio bi preslicu, bio izbačen iz kuće, žene bi ga istukle preslicama i na kraju bi bio protjeran preko granice kao izdajnik crnogorske slobode. Crnogorski zakonodavac, međutim, propisao je zakon za zločin kojemu je bilo suđeno da se nikad ne počini. Tokom pet vjekova crnogorskoga ratovanja u narodnim pjesmama ili baladama nikome nije dodijeljen nečasni epitet kukavice.
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
