Crnogorac smatra da je rad ispod njegovog dostojanstva i da ga se on ne tiče. Žena radi. Ona je ta koja se stara o domaćinstvu, nosi teške terete i obrađuje zemlju. Ovakva podjela dužnosti postala je toliko uobičajena da ni on ni ona ne vide u njoj ništa neobično. Ona prihvata ulogu robinje ne smatrajući to ponižavajućom zavisnošću. A on vjerovatno smatra da su tako postavljeni odnosi neophodna podjela posla. Štaviše, osim kada obavljaju svoju dužnost nosača, one se skoro nikada ne vide na javnim mjestima. Muškarci su ti koji šetaju ulicama. Zaista, žena je u Crnoj Gori manje-više u položaju koji se u rimskom pravu definiše kao doživotno starateljstvo. Izuzimajući samo slučaj ubistva, ona se ne smatra odgovornom za bilo kakav prestup koji može počiniti, suprug je odgovoran za svoju ženu, otac za svoju kćerku, a brat za svoju sestru. Očito je da feministička doktrina nije mnogo napredovala u Crnoj Gori.
Ostaje da se razmotri jedan od najupadljivijih kvaliteta crnogorskog karaktera, kvalitet političke nezainteresovanosti. Narodu koji je toliko mnogo dao i toliko mnogo propatio za srpsku i slovensku stvar, a mali je narod, može se oprostiti ako egoistično i s nadmenošću gleda na svoj doprinos i isticanje svojih prava u zajedničkoj stvari. Crnogorce nikada ne možete optužiti za ovu vrstu samoglorifikovanja. Oni mogu biti tašti kao pojedinci; ali u njihovoj opštoj odanosti idealima srpskog oslobođenja i jedinstva, oni nijesu pokazali ni traga sitničave nacionalne sujete ili umišljenosti. Ne samo da je njihova zemlja bila utočište raseljenim pripadnicima srpskog naroda i svim drugim izbjeglicama od otomanskoga tlačenja i surovosti ili, kako je gospodin Gledston kazao, bila je "obala na koju su talasi izbacili sve što je preostalo od balkanske slobode", već su njihove vođe uvijek pokazivale duh rijetkog samoodricanja i velikodušnosti u svojim nastojanjima da doprinesu ujedinjenju Slovena. Petar II (1830–1851) imao je običaj da kaže sa zaista uzvišenom milostivošću, kakva i može doći od vođe naroda koji je prošao kroz toliko patnji zbog vezanosti za svoju religiju: "Brat je mio, koje vjere bio". Tokom svoje vladavine on je propagirao ideju vjerske tolerancije i na tako zasnovanoj toleranciji težio je da izgradi nacionalno jedinstvo. Podržavao je bana Jelačića, rimokatolika, u cilju stvaranja jugoslovenske federacije, a kroz razgovore sa hercegovačkim vezirom i skadarskim pašom (ovaj drugi je potomak Staniše, prevjerenog sina Ivana Crnojevića, o kome ćemo govoriti kasnije), podsjetio ih je da su, iako muhamedanci, bili istovremeno i potomci iste srpske rase kojoj su pripadali i Crnogorci, te da je zato trebalo da gaje isti ideal nacionalne pripadnosti. Sadašnji vladar Crne Gore, kralj Nikola, nadahnut je istim patriotskim i samožrtvujućim duhom. Prvih godina svoje duge vladavine bio je spreman da se stavi na raspolaganje Mihailu Obrenoviću, knezu Srbije, pa čak i da se odrekne svoga prestola ako bi se srpsko jedinstvo moglo time postići. U svojim poznijim godinama udao je jednu od svojih kćeri za Karađorđevića, čelnika suparničke srpske porodice, da bi potpomogao razumijevanje između ove dvije srpske zemlje.
Crnogorski narod, štaviše, solidarnost sa Srbima iz Kraljevine izražava korotom koju još uvijek nosi u spomen na Kosovo, sudbonosnu bitku u kojoj je srpska nezavisnost zatrta za pet vjekova. Crnogorci, i muškarci i žene, nose crvene okrugle kape sa širokom bordurom od crne svile kao znak žalosti zbog ovoga poraza. Crveni dio predstavlja more krvi u kojemu se Crna Gora od tada kupa; dok pet zlatnih traka u jednom uglu, koje okružuju Kraljeve inicijale ("N. I." ili Nikola I.), ćiriličnim slovima, predstavljaju pet vjekova burne crnogorske istorije.
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
