Savremenim Crnogorcima teže je pao teret vojne obaveze nego drugim evropskim narodima. Zakon iz 1910. nameće vojnu obavezu svim društvenim slojevima od osamnaeste do šezdeset druge godine, a od ovih četrdeset četiri godine trideset četiri – od osamnaeste do pedeset druge – rezervisane su za aktivnu službu. Crnogorci se, međutim, na ovo ne žale: ratovanje im je u krvi. U vrijeme Napoleonovih ratova jednako su zastrašujuće djelovali i svojim tadašnjim neprijateljima Francuzima i svojim tadašnjim saveznicima Austrijancima. Kapetan Host je za njih kazao: "Oni su veoma neobičan narod. Na juriš su osvojili nekoliko mjesta koja su smatrana gotovo neosvojivim i veliki su strah ulili Francuzima. `Austrijski car zahtijevao je da ih što manje pozivaju u pomoć, jer zbog njihove divlje naravi i neobuzdane žestine u ponašanju šire strah među miroljubivim stanovništvom i izazivaju neraspoloženje i mržnju prema jedinicama Njegove Carske Visosti`".
Crnogorci se ophode sa izvanrednom lakoćom i prijatnošću, a njihov opšti sportski duh i dobra narav čini ih veoma omiljenim među engleskim putnicima i ljubiteljima prirode. Ali teško da se za njih može reći da nikako ne vole "gordost, pompu i stanje slavnoga rata". Naprotiv, to potvrđuju pokazujući prilično značajan stepen taštine, taštine ptice mužjaka koji se odjenuo sjajnim perjem.
U stara vremena, prije nego što je savremeni način ratovanja učinio takvo oružje zastarjelim, oni su imali običaj da se mnogo razmeću svojim sjajnim oružjem: sabljama čiji su balčaci bili obloženi zlatom i srebrom, pištoljima neprocjenjive vrijednosti i dugačkim puškama damasciranim blistavim zlatom. Oni još uvijek vole raskošnu nošnju. Kada Crnogorac ne ratuje onda se pokazuje u svojoj lijepoj odjeći. Bilo kog dana u nedjelji u pet sati poslije podne u glavnoj cetinjskoj ulici mogu se vidjeti gomile muškaraca lijepoga izgleda i držanja, kojima kao da je jedini cilj u životu da uživaju u dostojanstvenoj šetnji, da vode razgovore i da pokazuju svoju prekrasnu odjeću, koja često vrijedi čitavo bogatstvo. Posebno vole svoje dugačke, svijetle dolame, prekrivene vezom, koje na najbolji mogući način ističu njihov lijepi stas. Njihova nošnja sastoji se od do koljena dugačkih pantalona koje su toliko nabrane da liče na kratke suknje; prsluka na duplo kopčanje, duž krajeva bogato izvezenog zlatom; do koljena dugačke tunike, široko rastvorene s prednje strane, ali oko struka opasane krasnim i bogatim svilenim pojasom; žaketa bez rukava, skrojenoga tako da ne pokriva grudi, sa gusto nanizanim duplim redom duguljastih zlatnih dugmadi duž obje strane. Kožni pojas, skriven u naborima ešarpe, za koji su zadjenuti revolveri i pištolji, a ponekad noževi i sablje, upotpunjava nošnju.
Izgleda da su čak i vladari-vladike bili "veliki kicoši". Evo kako je jedan savremenik opisao Petra I koji se smatra najvećim od vladika: "Preosvećeni ratnik stigao je oko dva sata i veoma je zgodan čovjek; visok, impozantnoga stasa i blagog ali dostojanstvenog izraza. Ima dugu bijelu bradu, a oko pedeset mu je godina. Držanje mu je prijatno i neusiljeno. Nosio je skerletnu svilenu odoru i mantiju, sa crvenom trakom poput one Ordena od Bata (Britanski viteški orden koji je osnovao kralj Džordž I 1725. godine-prim. prev.), i zvijezdom na grudima; a kad ide u boj prekriven je ordenjem i zvijezdama. Pokrovitelj mu je ruski car, a njegov uticaj na Crnogorce skoro je neograničen osim kada se radi o plijenu. "Nepotrebno je reći da takva `ćud`, tako primitivni tipovi poput ovih, nijesu usklađeni sa duhom industrijalizacije. Poput Rikarda u Konradovom romanu `Pobjeda'`, oni nijesu pokorni; i oni, poput njega, mogu reći: `Imaš toliko dana života, a prodaješ ih jedan po jedan. Ej! Ko može dovoljno da mi plati za moj život?`"
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
