Stefan Crnojević je za svoj glavni grad odredio Žabljak na sjeveroistočnoj strani Skadarskog jezera i u saradnji sa svojim srodnikom, čuvenim albanskim junakom Skenderbegom, učestvovao u mnogim ratovima protiv Turaka. On se prvi prozvao vojvodom od Zete, tu titulu sada nosi jedan od sinova kralja Nikole, a u periodu od 1424. do 1436. godine porazio je Turke u najmanje šezdeset tri bitke. Sa stupanjem na presto njegovog sina Ivana Crnojevića 1466. godine može se reći da je započela samostalna borba Crne Gore protiv Otomanskog carstva. Sa turskim osvajanjem Srbije 1459, Bosne 1463, Hercegovine 1476, i Albanije 1478. (pošto je njen hrabri poglavar Skenderbeg umro 1468), kao i predajom Skadra Turcima od strane Venecijanaca 1479, stanovništvo Crne Gore našlo se sa svih strana opkoljeno otomanskom silom, skoljeno planinskom utvrdom zapadne Crne Gore i osuđeno na borbu za opstanak. Nestali su svi bedemi njihove nezavisnosti; Venecija, njihov stari saveznik, odbila je da im pomogne; nijedna druga hrišćanska država nije ponudila svoju pomoć. Tako je 1484. godine Ivan zapalio Žabljak i sa svojim narodom se povukao u planinsko selo Cetinje na visini od 2100 stopa nad morem, koje od tada postaje glavni grad ove male države. Blizu Cetinja osnovao je štampariju Obod, podigao čuveni manastir, koji su Turci često spaljivali, i osnovao episkopiju kako bi i duhovna vlast bila zastupljena u sjedištu vlasti.
Ivan spava u pećini blizu svog utvrđenja na Obodu, da bi se probudio, kako kaže legenda, kada dođe čas da se protjeraju muslimani. U vezi s tim postoji priča, možda i dvije: jedna kao čuvena crnogorska pjesma, a druga kao važno poglavlje crnogorske istorije. Pjesma govori o tome kako je Staniša, najstariji sin Ivana Crnojevića, vjeren sa kćerkom Moćeniga, venecijanskog dužda, i kako se u periodu između vjeridbe i vjenčanja razbolio od malih boginja zbog čega se strašno izobličio. U ovoj neprilici zgodni mladi ratnik iz Ulcinja po imenu Đuro Obrenov zamoljen je da se na vjenčanju, koje je obavljeno u Veneciji, predstavi kao Staniša. Stigavši u Crnu Goru, gdje je shvatila kako je prevarena, Latinka moli svoga pravog muža da joj od čovjeka koji se pretvarao za muža povrati prekrasni zlatni ogrtač koji je izvezla svojim rukama i zbog koga je skoro oslijepila. Razjaren ženinim riječima, Staniša uzjaše svoga vranca, odlazi u potjeru za Đurom i svojim ga kopljem sa zemljom sastavi. Dolazi do strašne borbe među plemenskim glavarima, usred koje Staniša bježi u Skadar, a otuda u Carigrad, gdje prihvata islam. Istorija bilježi da je Staniša u nekoliko vojnih pohoda predvodio Turke i svoje sljedbenike u napadima na svog brata Đurđa koji je naslijedio svog oca Ivana kao poglavar Crnogorcima. Postao je skadarski paša a kasnije i paša albanskog grada Bušati gdje se njegova porodica nastanila i prozvala Bušatlije. Posljedice njegovog otpadništva bile su dvostruke. Odbjeglim Crnogorcima koji su bili njegovi sljedbenici i koje je njegov brat zarobio dozvoljeno je da upražnjavaju svoju novu vjeru u svojoj staroj domovini, a budući da su bili kako politički tako i religijski preobraćenici, spremni da se u svakom trenutku udruže sa turskim osvajačima, postali su konstantna prijetnja Kneževini. Konačno, oni su izazvali Crnogorce da krenu u stravičan pokolj na "Badnje veče", koji je bio jedan od žalosnih događaja za vrijeme Danilove vladavine. Stanišini potomci u Albaniji pokazali su se, štaviše, kao konstantan nož u leđa Crnogorcima. Tri vijeka poslije Staniše, Kara Mahmud bio je jedan od najžešćih crnogorskih neprijatelja, a tek je prije oko osamdeset godina poslednjeg potomka ove grane Mustafu Bušatliju sultan protjerao iz Albanije.
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
